Pokušajte da zamislite situaciju u kojoj vam se kao korisniku interneta obraća vladin zvaničnik i poručuje da na vašem tržištu neće biti dostupan Google, ali da se intenzivno radi na tome da dobijete odgovarajuću alternativu. Da, za Google postoji ogroman broj alternativa, kako onih koje su kreirale najmoćnije kompanije u tehnološkom sektoru, tako i veliki broj pretraživača iza kojih stoje debitanti na tržištu koji udio na njemu mjere promilima.
Nije stvar u tome što je Google najveći i najpoznatiji, već što mu je zastupljenost više od 90 odsto i što je opšteprihvaćen, pa se gotovo podrazumijeva da ga koristite. Dalje, pokušajte da zamislite situaciju u kojoj vam neko iz neke druge zemlje s kim komunicirate govori da za pristup određenom sadržaju treba da koristite neki od servisa ovog internet giganta, a vi objašnjavate da on u vašoj zemlji nije dostupan.
Sa onim što je ekvivalent ovoj situaciji u svijetu novčanih transakcija susreo se svak ko iz Crne Gore klijente pronalazi online van njenih granica, a za to mora da koristi složeniji, sporiji i skuplji način, budući da PayPal ne funkcioniše. Hiljade građana naše zemlje – programera, dizajnera, kreativaca – svakog puta prilikom ugovaranja nove saradnje imaju problem da nekome ko je zainteresovan za njihovu ponudu objasne zašto ne mogu da prime uplatu preko PayPala.
U najboljem slučaju uspiju da se dogovore da se plaćanje odvija na neki drugi način, pri čemu svi u tom slučaju nastali dodatni troškovi, makar sudeći po onome što je uređeno većinom tipskih ugovora, padaju na teret izvršioca posla, čime se njegova zarada umanjuje. Nijesu rijetki ni slučajevi u kojima odsustvo ove mogućnosti bude opredjeljujući faktor zbog kojeg se posao ne realizuje.
Barem svaki treći frilenser u Crnoj Gori makar je jednom došao u takvu situaciju, a u to ste se vrlo lako mogli uvjeriti ako ste s bilo kim od njih prethodnih godina razmjenjivali informacije o ovoj oblasti. Namjerno kažem prethodnih godina, jer problem odsustva ove mogućnosti nije od juče i ne treba ga stavljati u politički kontekst.
Politika je nesumnjivo kriva što među tvorcima svakojakih strategija, članovima nebrojenih radnih grupa i onima kojima su povjereni poslovi vezani za stvaranje dinamičnije i perspektivnije razvojne sredine oni koji su vladali finansijsko-tehnološkom materijom nijesu bili u manjini, nego najčešće u jednini.
S kolikim odsustvom vizije i nepromišljenošću se godinama odbijala posvetiti veća pažnja informatičkoj pismenosti i digitalizaciji servisa pokazuje niz primjera koji su započeti u okviru pojedinačnih projekata, ali nikada nijesu zaživjeli u procesima koji su inicijalno zamišljeni kao povezani.
Sve to bi uvijek pratili neki nelogični, nespretni izgovori, među kojima naprosto blista ono objašnjenje da je neophodno povećati PDV na računarsku opremu sa sedam na 21 odsto, jer je to u skladu sa generalnim principima oporezivanja potrošnje poreza na dodatu vrijednost u EU. Neko je samo zaboravio da podsjeti da EU nema jedinstvenu poresku politiku i da je u ovom slučaju uzeta jedna od rijetkih stavki koje većina zemalja članica EU oporezuje po opštoj stopi, ne pominjući sve one mogućnosti primjene niže poreske stope, ako već toliko želi da se govori o evropskoj praksi.
Nekako je zamisao o EU postalo najlakše koristiti kao objašnjenje i mjeru svega, jednostavno, tumačiti građanima da je nešto u duhu evropske ideje, baš onako kako nam se posljednjih mjeseci servira priča da će alternativa PayPalu biti, kako je najavljeno, rješenje koje je registrovano u Evropskoj uniji.
U poređenju sa PayPalom, koji ima oko 55 odsto tržišnog udjela, predstavništvo na teritoriji EU ima nekoliko sistema za online plaćanja sa tržišnim udjelom manjim od jedan odsto. Jednini ozbiljiniji konkurent PayPalu je Stripe, koji pokriva oko 18 odsto tržišta, koji, međutim, ima predstavništvo u San Francisku, kao i filijalu u Dablinu.
PayPal, osnovan prije više od dvije decenijje, danas je dostupan u 201 zemlji širom svijeta, a Stripe u svega 39. Sa druge strane Stripe ima nešto niže operativne troškove u pojedinim segmentima, kao i veći broj valuta koje podržava, što za eurizovanu ekonomiju ne mora da predstavlja nikakvu prednost. Za razliku od Stripea, PayPal omogućava integraciju u POS sisteme.
Oba sistema pojedinačno imaju niz prednosti i nedostataka, pa je zaključak o tome koji je bolji besmisleno nametati. Međutim, ono što je krajnje bizarno je nedavna najava premijera da će nakon što inicijalna ideja zaživi doći i drugi zainteresovani „i među njima sigurno PayPal“.
Da Crna Gora ima barem tridesetak miliona stanovnika ovakva percepcija konkurentnosti bi možda i imala smisla – bila bi makar malo racionalnija od stava da će puki dolazak jednog dovesti druge ponuđače, tek tako, kako nas premijer iz samo njemu znanih, a nama nedorečenih razloga uvjerava. Problem koji postoji kod PayPala je, između ostalog, u odsustvu mehanizama neophodnih za regulaciju, a u zemlji u kojoj se ovako poima proces ulaska jednog globalnog giganta na jedno malo tržište.
Mali je broj zemalja koje ne koriste PayPal, a među njima su Avganistan, Irak, Iran, Sjeverna Koreja, Pakistan, Južni Sudan, Istični Timor, Libija, Zimbabve... Među ključnim razlozima je neispunjavanje uslova za nesmetano funkcionisanje ovog servisa, odnosno nemogućnost njihovih vlada da to obezbijede.
U nekim zemljama vlasti ne dozvoljavaju unutrašnju trgovinu uz korišćenje ovog sistema plaćanja, jer u toj situaciji ne mogu da prate transakcije i samim tim ni da na ih na bilo koji način kontrolišu, jer PayPal ne pruža informacije o rezidenciji platioca. U tom smislu PayPal postavlja uslove pravne prirode koje je neophodno ispuniti da bi svi servisi bili dostupni.
Upravo smo imali priliku da čujemo da je „priča o PayPalu zatvorena“, bez konkretnog objašnjenja, osim nagovještaja da je dogovor postignut s drugom kompanijom. Na pripremi tog dogovora radilo se godinama unazad i trebalo je da posluži kao dodatna mogućnost, a ne zamjena jednom davno započetom, od tada jednosmjernom i nikad do kraja realizoovanom procesu.
Da li je neko, iz kog razloga i u kojim okolnostima osigurao monopol kompaniji o kojoj je od zvaničnih informacija saopšteno jedino da ima predstavništvo u Evropi nije poznato, jer se ove informacije saopštavaju previše šturo. Istina je, ovo nije oblast koja se direktno tiče svakog građanina Crne Gore, iako indirektno doprinosi opštem blagostanju, ali oni na koje se konkretno odnosi zahtijevaju mnogo preciznije informacije, bez potrebe za uprošćavanjem – oni koje ovo najviše pogađa nemaju problem da razumiju baš sve detalje ograničenja koja su tehničke prirode, ali je pitanje razumiju li ga oni koji treba da se bave regulisanjem ove oblasti.
Ukoliko zaista razumiju, krajnje je vrijeme da počnu da se bave uređenjem normativnog okvira u ovoj oblasti, jer je većina zakona kojima se reguliše širi spektar djelatnosti u koje su se online aktivnosti i poslovanje uklopile kao djelić postojećih, a ne kao zasebna cjelina, stara više od deceniju.
U zemlji koja nema pravnu definiciju većine tehnoloških pojmova, u kojoj se tek nedavno počelo razmatrati stvaranje zakonodavnog okvira za startapove, a ideja o knjiženju digitalne imovine tek postaje tema razgovora u tehnološkim kuloarima, zaista ne treba da čudi zašto je jedini kontinuitet u radu vlade čije je zadržavanje toliko upadljivo ta sveprisutna uvjerenost da rade pravu stvar onda kada uveliko griješe.
