Ni poslije sedam godina od prijave nadležnim institucijama, sudbina četiri pečata guvernadura Radonjića, značajnih simbola crnogorske istorije i zaštićenih kulturnih dobara, ostaje nepoznata. Iz Fondacije Guvernaduri Radonjići izražavaju duboko nezadovoljstvo zbog, kako tvrde, ignorantskog odnosa Narodnog muzeja Crne Gore i Ministarstva kulture prema ovom pitanju, ističući da se radi o nemaru prema kulturnom nasljeđu koje ima ključnu ulogu u razumijevanju prošlosti Crne Gore.
Nestanak ovih pečata, koji su u crnogorskoj istoriji imali ključnu simboliku vlasti i moći, pokreće pitanja o tome kako se danas institucije odnose prema očuvanju i dokumentovanju istorijskog nasljeđa. Prema dostupnim podacima, pečati su 1962. godine preneseni iz Istorijskog instituta u tadašnji Državni muzej, ali je tokom revizije utvrđeno da su nestali, bez jasnih informacija o njihovoj sudbini. Prijave podnijete Osnovnom državnom tužilaštvu 2018. i 2020. godine nijesu dovele do značajnih pomaka u istrazi.
Štaviše, od razotkrivanja afere o nestanku velikog broja predmeta u Narodnom muzeju Crne Gore 2017. godine do danas niko nije snosio odgovornost za ovaj ozbiljan propust. Iako su procesuirani pojedinci optuženi za zloupotrebu položaja i nemar, sud ih je oslobodio krivice, što je dodatno produbilo nepovjerenje javnosti u institucionalnu odgovornost i transparentnost.
SAMO KURTOAZNO
Kada je Pobjeda 29. decembra 2018. godine objavila priču o nestanku pečata, ubrzo su reagovali iz Fondacije Guvernaduri Radonjići. U otvorenom pismu koje su uputili Narodnom muzeju Crne Gore i Ministarstvu kulture, na čijem čelu je tada bio Aleksandar Bogdanović, zatražili su da ih uprava NM i Ministarstvo blagovremeno obavijeste o sudbini četiri pečata. Ubrzo im je od Narodnog muzeja i Ministarstva stigao dopis kako će učiniti sve što je u njihovoj moći da rasvijetle sudbinu ovih predmeta, te da će sa njima potom i kontaktirati. Međutim, ni Ministarstvo ni Narodni muzej nikada nijesu obavijestili Fondaciju Guvernaduri Radonjići o preduzetim koracima u rasvjetljavanju nestanka ovih muzealija. To je za Pobjedu potvrdio član Upravnog odbora i doskorašnji sekretar Fondacije Guvernaduri Radonjići Đorđija Radonjić, navodeći da za ovih sedam godina nijesu dobili nijednu informaciju.
- Ne, nažalost, ništa konkretno osim, neposredno poslije tih naših prvih obraćanja njima, uopštenih i kurtoaznih koji se u takvim i sličnim prilikama podrazumijevaju uz opet, čini nam se, a zapravo – i pokazalo se, dosta uopšteno, da će učiniti sve što je „u kompetenciji Narodnog muzeja da se utvrdi sudbina četiri originalna pečata guvernadura Radonjića (koliko dozvoljavaju nadležnosti), i blagovremeno (nas) informisati“, te da će nas „u odnosu na očekivani odgovor Narodnog muzeja Crne Gore njima, Ministarstvo kulture obavijestiti o statusu predmetnih muzealija“ i na tome se završilo – kazao je Radonjić.
Na pitanje da li je izostanak detaljnih odgovora rezultat nedostatka interesa, sistemskih problema u upravljanju kulturnom baštinom ili mogućeg prikrivanja informacija, Radonjić je odgovorio da „vrlo vjerovatno od svega toga ima tu ponešto.“
- Ali ipak, ovoga posljednjega - prikrivanja ponajviše. I nije to od juče, ni od prije nekoliko mjeseci, ni od prije koju godinu, ni od prije nekoliko decenija. Traje to bezmalo dva vijeka, zahvaljujući crnogorskoj „dvorskoj“ ili možda bolje - „zadatoj“ istoriografiji koja, čitavo to vrijeme, do dana današnjega, ima nesebičnu i bezmalo jednoglasnu podršku i ostalih crnogorskih naučnih i intelektualnih elita. Možda je sve to, prije nekoliko godina, najbolje sažeo u samo jednom naslovu pisac Jovan Nikolaidis: „Pukla nam je pogibija od onog dana kad su Petrovići Radonjiće oburdali niz lovćenske strane u Boku“. Ja bih samo dodao, zapravo malo ispravio gospodina Nikolaidisa, jer simbolički je jako bitno - nije bilo danju, nego noću, 6. na 7. januar 1832. godine. Pošto su im prethodno ognju i plamenu dali sve kuće i „oburdali“ ih, iste noći „oburdali su niz lovćenske strane“ i njih trideset dvoje ili troje koji nijesu imali vremena ni pokopati ili ponijeti svojih najbližih i ubijenih „5-6 lica na Lovćenu“ – rekao je Radonjić.
ANEKS PRIJAVE
Manjak četiri istorijska pečata guvernadura Radonjića, podsjetimo, prvi je 2018. godine otkrio tadašnji muzejski tehničar Narodnog muzeja Aleksandar Berkuljan, koji je podnio prijavu Osnovnom državnom tužilaštvu na Cetinju. U aneksu krivične prijave koju je Berkuljan 2018. godine dostavio Pobjedi navodi se da je trag o postojanju i čuvanju pečata našao tokom pregleda administrativne građe Arhivsko-bibliotečkog odjeljenja Narodnog muzeja. Pronašao je spisak predmeta koji su poklonjeni Državnom muzeju 1962. godine.
- Tu su, uz ostalo, upisana i četiri jedinstvena pečata guvernadura Radonjića, koji su predstavljali jedan od najznačajnijih dokaza njihove državničke uloge u crnogorskoj istoriji. Sa ovim sam upoznao direktorku Anastaziju Miranović i, sticajem okolnosti, u direktnom kontaktu i članove muzejskog Savjeta, a prije toga i predsjednicu Komisije za reviziju muzejske dokumentacije, gospođu Tatjanu Jović, koja je istovremeno direktorka Muzeja kralja Nikole, u čijem fondu bi trebalo da se nalaze sporni predmeti – navodi se u aneksu prijave Berkuljana.
Jović je, kako se navodi u aneksu prijave, sa članovima Komisije za reviziju Muzeja kralja Nikole provjerila zbirku pečata, koja je navodno već bila pregledana bez konstatovanih manjkova.
- Jović me usmeno obavijestila da tih pečata nema, kao ni još jednog, a da za ranije prijavljeni „pečat dvorske kancelarije“ još ne mogu da kažu - navodi se, između ostalog, u prijavi Berkuljana.
Đorđija Radonjić je za Pobjedu izjavio da je tokom 2019. godine tražio u Istorijskom institutu „istini za volju, samo usmenu informaciju o evidenciji za ova četiri pečata koja su oni 1962. godine poklonili tadašnjem Državnom muzeju na Cetinju i što bi trebalo da bude zavedeno u njihovim službenim (popisnim i sl.) knjigama“.
- Rekli su mi da takve evidencije nemaju, te da je sva njihova dokumentacija te vrste i iz toga vremena - što mi je bilo malo čudno - pohranjena u Državnom arhivu na Cetinju. Istoga dana sam na Cetinju u Državnom arhivu dobio takođe usmenu informaciju da se kod njih ne čuvaju administrativne (popisne i sl.) knjige Istorijskog instituta iz toga vremena, što mi je logično – rekao je Radonjić.
Odgovarajući na pitanje kako bi nestanak pečata mogao uticati na razumijevanje uloge guvernadura Radonjića u našoj istoriji, Radonjić je odgovorio da „nema tu neke velike mudrosti“, te da je „posjedovanje i upotreba pečata simbolički i najpouzdaniji znak vršenja vlasti, u ovom slučaju svjetovne, odnosno državne“.
- Pa čak i bez ova četiri nestala pečata, ko hoće da čita i ko ima dobru namjeru, lako će shvatiti da je i previše dokaza da su se za sve vrijeme guvernadurstva Radonjića kod njih nalazili državni pečati. Da navedemo samo jedan od brojnih u kojemu sve ovo zapisujući svjedoči niko drugi do sami mitropolit Petar I. Njemu guvernadur Jovan na Njegušima, u Raićevićima, u svojoj kući i vjerovatno sa samrtničke postelje, 4. januara 1802. godine, nekoliko mjeseci prije smrti, „čujući se u životu tverdo slabu, a u pameti fala B(o)gu zdravoj“, diktira opširni testament, a mitropolit Petar I, između ostaloga, zapisuje: „I Vuko (najstariji Jovanov sin i kasniji guvernadur Vukolaj) neka uzme u svoju skrinju MOHUR ZEMALJSKIJ i MOJ VELJI te su u grad u sanduk“. Sve ovo svojim potpisom potvrđuje i sami mitropolit Petar I, sigurni smo - i on „u pameti zdravoj“, jer, kako u komentaru testamenta ističe istoričar Risto Dragićević: „Testament je napisan na prvoj i trećoj strani. Na drugoj strani nalazi se u dva reda uspravno napisana ova bilješka, za koju sam utvrdio da je pisana rukom mitropolita Petra I: 'Proglašenije Narodu Crnogorskomu na pazar pred Kotor'“. Treba li jasnijega dokaza? A ovo je samo jedan od brojnih – tvrdi Radonjić.
ŠIRI PROBLEM
Slučaj nestalih pečata guvernadura Radonjića simbol je šireg problema u upravljanju i očuvanju kulturnog nasljeđa Crne Gore, koje je već decenijama u jako lošem stanju. Iako su nadležne institucije godinama bile obaviještene o ovom propustu, izostanak odgovornosti i konkretnih rezultata u istrazi produbljuje sumnje u njihovu efikasnost i namjere.
Ovaj slučaj, naravno, nije samo pitanje nestalih predmeta, već i važan podsjetnik na potrebu sveobuhvatne reforme u upravljanju kulturnom baštinom, o kojoj se samo izokola govori ili se najavljuje u kakvim prigodnim ministarskim govorima, dok se u stvarnosti i dalje dešavaju nedopustive degradacije i devastacije našeg nasljeđa. Jasno je da bez političke volje, sistemske reorganizacije i međunarodne podrške, ovakvi problemi neće biti riješeni. Nestanak makar i jednog muzejskog predmeta predstavlja nemjerljivu štetu po našu istoriju, identitet i baštinu, a kamoli nekoliko stotina ili hiljada. No, izgleda da mnogi računaju na zaborav, pa i institucije sistema ove države.
Ćalasan: Odgovornost snose dokumentaristi i kustosi
Otkad su objavili izvještaje o reviziji u Narodnom muzeju, uprava ove javne ustanove nerado je odgovarala na novinarska pitanja o pojedinačnim nestalim predmetima, smatrajući kako je izvještajima sve rečeno. Takav jedan odgovor stigao je ranije Pobjedi od bivše direktorice Narodnog muzeja Anastazije Miranović, koja je, gle čuda, bila vrlo kritična prema ovoj ustanovi dok je prethodno bila na čelu Uprave za zaštitu kulturnih dobara. No, budući da u izvještajima, osim brojki, ništa nije rečeno, odnosno da nemamo nijedan trag o pojedinačnoj odgovornosti brojnih radnika Muzeja za ogromnu štetu koja je pričinjena našoj baštini, upitali smo i aktuelnog direktora Narodnog muzeja Jakšu Ćalasana o sudbini pečata guvernadura Radonjića. Ćalasan je, ipak, pristao da odgovori na naša pitanja, poručujući da je „Narodni muzej javna ustanova koja radi transparentno i odgovara na sve upite građana i novinara“.
Zašto u izvještajima nakon revizije nije pruženo detaljno objašnjenje o nestanku četiri pečata guvernadura Radonjića?
ĆALASAN: Četiri pečata guvernadura Radonjića, kao i njihov nestanak, tretiraju se kao i svaki drugi predmet u fondovima Narodnog muzeja Crne Gore.
Da li postoji bilo kakva dokumentacija ili trag koji bi ukazivao na posljednju lokaciju ili stanje pečata prije nego što su nestali?
ĆALASAN: Aktom iz 12. septembra 1962. godine, Istorijski institut NRCG obavijestio je Državni muzej na Cetinju da se u istom nalaze „nekoliko starih crnogorskih pečata, koji Institutu nijesu potrebni“ i da ih ustupa Državnom muzeju. Direktor Državnog muzeja, aktom od 15. septembra 1962. godine, zahvaljuje Istorijskom institutu za „poslate stare pečate (4 originalna i 6 otisaka u gipsu)“. Direktor Državnog muzeja obratio se 2. aprila 1963. godine Zavodu za zaštitu spomenika kulture NR Crne Gore zahtjevom da se u registar spomenika kulture NRCG, između ostalih, uvedu „četiri stara pečata crnogorskih guvernadura, koje je Muzeju poslao na poklon Istorijski institut NRCG“.
Da li je pokrenuta interna istraga unutar Narodnog muzeja ili prijava nadležnim institucijama u vezi sa nestankom pečata?
ĆALASAN: Nedostatak predmeta prijavljen je nadležnim institucijama dopisom Osnovnom državnom tužilaštvu 24. februara 2020. i istom organu dopunjenim aktom 2. novembra 2020. godine. Pored toga, tokom inspekcijskog pregleda od strane Odsjeka za inspekciju za zaštitu kulturnih dobara i kulturne baštine, broj 01-1837 od 11. 7. 2022, odnosno UPIN – 0503-742/21-172/52, takođe je konstatovan nedostatak četiri pečata. Narodni muzej Crne Gore je nadležnom tužilaštvu i policiji podnio prijave za sve predmete, za koje se u postupku revizije utvrdilo da nedostaju, a kroz kustoski rad i postupke obrade fonda, kao i u saradnji sa nadležnim organima, pokušava se ući u trag nedostajućim predmetima i izvrši povraćaj pronađenih.
Ko snosi odgovornost za neadekvatnu evidenciju i čuvanje predmeta (pečata) u fondu Muzeja?
ĆALASAN: Činjenica je, koju moramo priznati, da je dokumentacija u ranijem periodu vođena na adekvatan način, do ovih nejasnoća ne bi došlo. Dokumentaciona služba je „najmlađa“ služba u Narodnom muzeju, osnovana nakon zemljotresa 1979. godine i od svog postojanja do danas nije se u svom radu bavila objedinjavanjem dokumentacije iz prethodnih perioda postojanja muzeja. Odgovornost za neadekvatnu evidenciju i čuvanje predmeta u fondu Muzeja snose dokumentaristi i kustosi. Kako je nedostatak predmeta uočen u vremenu kada navedenim pečatima nije bio zadužen kustos, odgovornost za ovaj propust će snositi ono lice za koje utvrde nadležni organi nakon sprovedene istrage.
Zašto Narodni muzej nije ispunio obećanje o obavještavanju Fondacije Guvernaduri Radonjići o sudbini pečata?
ĆALSAN: S obzirom na to da smo na konferenciji za novinare organizovanoj 30. oktobra 2020. godine prezentovali rezultate sveobuhvatne revizije muzejskog materijala i dokumentacije, a nakon toga i publikovali izvještaje svih revizionih komisija, smatramo da smo time omogućili javnosti i svim zainteresovanim stranama da se detaljno upoznaju sa istim.
U izvještaju o reviziji Muzeja kralja Nikole navodi se samo da iz Zbirke crnogorskih pečata nedostaju četiri pečata. Što konkretno znači da „nedostaju četiri pečata“ – da li su izgubljeni, ukradeni ili postoji sumnja na neregularnosti unutar Muzeja?
ĆALASAN: Nadležnost muzeja je da konstatuje stanje i smještaj predmeta. Kako muzej nema mehanizme da otkrije kako je došlo do nestanka, usljed tadašnje nemogućnosti trajnog pohranjivanja video/nadzora ili pomenute zaduženosti predmeta od strane kustosa, ne možemo tvrditi da su predmeti izgubljeni, ukradeni ili da postoje neregularnosti, već se u ovim slučajevima koristi terminologija nedostajući predmeti.
Radonjić: Dobro je da su bar sačuvani otisci u vosku dva od tih pečata
Član Upravnog odbora i doskorašnji sekretar Fondacije Guvernaduri Radonjići Đorđija Radonjić kazao je za Pobjedu da su članovi Fondacije prije tri mjeseca, na posljednjoj sjednici Skupštine i Upravnog odbora, razgovarali i o pečatima guvernadura.
- U svemu ovome ima makar jedna dobra stvar – što su otisci u vosku dva od tih pečata sačuvani zahvaljujući članu Fondacije Aleksandru Berkuljanu i on nas je na sjednici upoznao sa snimcima tih otisaka. Dogovoreno je da dalje aktivnosti, između ostaloga i u vezi sa ovim, budu stvar dogovora novoizabranih - predsjednika i sekretara sa Upravnim odborom Fondacije – rekao je Radonjić.
