O važnosti mentalnog zdravlja u Crnoj Gori gotovo se i ne govori uprkos činjenici da posljedice neadekvatne brige o mentalnom zdravlju mogu biti kobne, pa i rezultirati tragedijom kakva je nedavno zabilježena na Cetinju.
U našem društvu i dalje postoji stigma u pogledu psihičkog zdravlja - problemi se kriju i potiskuju iz straha od ismijavanja i društvene osude, osobe koje se obrate stručnom licu za pomoć često se smatraju “slabim”, a podršku i rješenje problema mnogi će radije potražiti kod “gatara” i nadriljekara, nego kod psihologa ili psihijatra.
Kada se uz to doda činjenica da su građani svakodnevno izloženi retorici koja podstiče na netoleranciju, mržnju ili podjele, suočeni sa mračnim prognozama o predstojećoj ekonomskoj krizi i neizvjesnošću u pogledu zdravstvene situacije, može se reći da je cjelokupno društvo toliko opterećeno problemima, da zapravo ni ne prepoznaje obrise kolektivne traume gdje nam je svima potrebna pomoć i podrška.
“Moramo znati da je situacija alarmantna i da usljed velikog broja ljudi koji pate od mentalnihporemećaja kod nas, prije svega depresije, hronične anksioznosti, alkoholizma itd, moramo razviti jasnu nacionalnu strategiju za očuvanje i unapređenje mentalnog zdravlja kao i dostupne servise koji će pomagati ljudima u krizi”, poručuje za Portal Analitika psihološkinja Adrijana Pejaković.
Arhetip jakog Crnogorca, vračare i strah
Naša sagovornica ističe da i dalje postoji stigma kada je riječ o problemima sa mentalnim zdravljem, iako je situacija bolja nego prije nekoliko godina. Negiranje i neprihvatanje činjenice da osoba ima problema sa mentalnim zdravljem, dijelom je povezano i sa “arhetipom jakog Crnogorca koji odolijeva svemu”, a koji je dominantan u našem društvu.
„Naučili smo da uvijek moramo biti jaki, da nije u redu ako se osjećamo slabo ili ranjivo i da ne dijelimo sa drugima svoju muku da ne bismo “bili na teretu”. Ovaj arhetip jakog Crnogorca koji odolijeva svemu se sada odražava i na naše mentalno zdravlje. Nažalost, mi smo i narod koji ima visoku stupu samoubistava, koji pati od depresivnih i anksioznih poremećaja-najčešće neprepoznatih i neliječenih i koji svoje probleme prepokriva pretjeranom upotrebom anksiolitika, alkohola, potiskujući i krijući bol i patnju”, navodi Pejaković.
Kako ističe, stručnjacima se obraćamo tek kad više “ne možemo da trpimo”, odnosno kad “voda dođe do poda”.
„Često sam u svom psihoterapijskom radu sretala ljude koji su „sve probali, i gatare i vračare“ dok nisu došli na psihoterapiju. Kada nas boli zub-idemo kod zubara; kada nas boli grlo-idemo kod doktora; kada nam ne radi auto-idemo kod automehaničara. A šta radimo kada prvi put doživimo npr. panični napad? Sigurna sam da bi ljudi dali razne odgovore na ovo pitanje, a samo mali broj njih bi rekao da je prvo što mu je palo na pamet da ode kod psihoterapeuta”, ukazuje Pejaković.
Problemi se ne prijavljuju zbog straha od odbacivanja
Prema njenim riječima, u malim sredinama, ljudi se plaše odbacivanja i ismijavanja ako imaju izazove vezane za mentalno zdavlje, pa zato probleme ne prijavljuju, ne prepoznaju šta se krije iza neke patnje, a njihovo funkcionisanje može biti sve teže i uticati i na okolinu.
“Zato su važni mehanizmi pomoći i podrške: psihoterapija, psihijatrijska pomoć, grupe podrske, dobra socijalna politika kao idobronamjerna javna iprivatna komunikacija oslobodjena toksičnih i omalovažavajućih komentara. Važno je da znamo da mentalno zdravlje nije plato koji je uvijek nepromjenjiv, već da svi nekada možemo iskusiti probleme sa mentalnim zdravljem i da nam je pomoć i podrška potrebna”, ističe psihološkinja.
Iznenadimo se i prenemo kada se nešto desi, kada za neke ljude bude kasno i začudimo se kada je neko npr. “tako miran” digao ruku na sebe, a nije tako djelovalo spolja. Kako navodi Pejaković,to samo znači da nismo naučili da prepoznamo znake upozorenja, da nismo čuli vapaje, da taj neko nije bio u prilici da dobije pomoć ili nije ni znao kako da je dobije.
Govor netrpeljivosti mora se adekvatno sankcionisati
U Crnoj Gori česte su izjave političkih i društvenih aktera koje sadrže poruke netolerancije, podjela po raznim osnovima, mizoginije i sl.Naša sagovornica ističe da je ovakva retorika mnogostruko loša jer podstiče na izolaciju i netrpeljivost.
“Moramo se edukovati po pitanju komunikacije u online, javnom i privatnom prostoru. Moramo odustati od lijepljenja etiketa drugima dehumanizujući ih i degradirajući, a to posebno mora važiti za javne ličnosti, političare, i druge istaknute ljude koji moraju biti primjer adekvatne komunikacije. Svaki put kada drugome zalijepimo etiketu na njegovo biće, otvaramo prostor za netrpeljivost, osjećanje straha, nebezbjednosti i moguće agresije”, napominje Pejaković.
Kako dodaje, Crna Gora ima i kolektivnu nezaliječnu trauma ratova, nemaštine, nesigurnosti raznih vrsta. Neprepoznavanjem da nam je potrebna pomoć vrtimo se u istom krugu teških tema, loše komunikacije, produbljivanja podjela i neprijateljstava jer se osjećamo nesigurno i nebezbjedno.
“Zato je potrebno da kao društvo razvijemo i promovišemo mehanizme zaštite mentalnog zdravlja, kroz insitucije, servise podrške, lične primjere… Javne ličnosti, umjetnici, političari, stručnjaci bi trebalo da istupe i da progovore o značaju mentalnogzdravlja, ličnom primjeru, značaju socijalne politike, smanjenju siromaštva. Velika je odgovornost medija. Umjesto što čitamo bombastične naslove, crne hronike svake vrste, zašto nemamo više sadržaja koji se tiču promovisanja dobrote, humanosti, kulture”, pita Pejaković.
Naglašava da javni komunikacijski prostor mora biti oslobođen agresije, podjela, govora netrpljevosti.
“Govor netrpeljivosti se mora adekvatno sankcionisati. Moramo se učiti komunikaciji koja će biti blagorodna i psihološki pismena i kada se ne slažemo. Posebno tada”, poručuje Pejaković.
Šta svako treba da uradi za sebe
Ukoliko imamo probleme sa mentalnim zdravljem: osjećamo se loše, bezvoljno, ne raduje nas nešto što nas je radovalo ranije, imamo slab apetit, patimo od nesanice, ne vidimo izlaz, razmišljamo negativno ukratko - primjećujemo promjene kod sebe koje nas ometaju u funkcionisanju, a to traje već neko vrijeme, trebalo bi da posjetimo stručnjaka za mentalno zdravlje.
“Naravno, simptomi mogu biti razni ali je važno da kod sebe primjećujemo promjene koje nas ometaju u svakodnevnnom funkcionisanju, a razgovor sa najbližima i uobičajene aktivnosti ne pomažu. Uz psihoterapiju važno je pomenuti i značaj psihijatrijske pomoći i nekada se uključuje i medikamentozna terapija od koje ne bi trebalo da bježimo kada nam je potrebna”, kazala je Pejaković.
Takođe, kako dodaje, ne moramo imati ovakve simptome da bismo radili na unapređenju mentalnog zdravlja, sopstvenom rastu i razvoju.
“U životu je važno da imamo i viši smisao koji se za mnoge može sastojati od pomaganja drugima i činjenja svijeta boljim mjestom za život. Kada razvijamo empatiju, povezanost i razumijevanje mi gradimo snažnu mrežu podrške za sebe i druge. I obrnuto. Na nama je šta ćemo izabrati”, poručuje Pejaković.
