U podgoričkom selu Beri, udaljen od pulsa grada, gdje tišinu razbija samo lavež domaćih pasa čuvara, svoje najzrelije godine provodi akademik, pozorišni kritičar, enciklopedista i jedan od začetnika modernog poetskog izraza u Crnoj Gori, Sreten Perović. Tu je, prije nekoliko dana, ovaj višestruko nagrađivani kulturni poslenik, dvostruki dobitnik Trinaestojulske nagrade i dva puta nominovani autor za Nobelovu nagradu, proslavio svoj 90. rođendan, tu je dobio vijest o tome da je počastvovan Ordenom crnogorske zastave prvog reda.
Uskim ulicama, preko dva mosta i kroz pejzaž koji inspiriše, stigli smo do Perovićeve mirne oaze usred voćnjaka i skrivene od putnika namjernika. Jedan od najvažnijih boraca za očuvanje crnogorskog identiteta i kulturnog osvješćivanja, dočekao nas je u dobrom zdravlju, uprkos godinama koje ima.
VANPARTIJAC
Svjestan je Perović koliko su dani i jubileji značajni, ali priznanjima se više nije nadao.
- Tih prvih 90 godina, to se ne ponavlja. Nijesam se uopšte nadao niti računao na priznanje, nego sam računao na tih 90 godina. To jeste ozbiljan datum u životu jednog čovjeka, posebno onoga koji je čitavog svog života bio takozvani vanpartijac – rekao je Perović ekipi Pobjede.
Status vanpartijskog čovjeka koji se nekada borio za bolju Jugoslaviju, kao što se posljednjih 30 godina bori za bolju Crnu Goru, ga prati još od fakulteta u Beogradu gdje je studirao jugoslovensku i svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu.
- Beograd je tada bio, zaista, internacionalni grad, isto kao što je bio Beč, Ženeva, kao što je bio Pariz, na kraju krajeva. Beograd je bio mali Pariz – prisjetio se Perović mladalačkih dana, ali i povjerenja koje su mu ukazivali posebno u situacijama kad je trebalo raspolagati resursima i ravnopravno dijeliti. Prisjetio se i čuvene Trumanove slanine, s osmijehom je opisao kao mirišljavu, finu i ukusnu.
Kada je u pitanju povjerenje koje mu je ukazano, ne krije da je upravo najteži zadatak jednog čovjeka ostati principijelan. Na pitanje da li zna za još neki primjer da je u nekoj zemlji teško biti ono što nam stoji u nazivu države, kaže da je svuda teško, ali da odnos prema došljacima i autohtonim manjinama nije uvijek isti.
- Imamo primjer Slobodana Marunovića koji je obišao svijet, koji je svuda pozivan da govori Njegoša ili o Njegošu, pa on zna da su i nordijske zemlje bile vrlo rezervisane prema svemu što nije njihovo, ali su ipak poštovale svoje manjine i shvatale da ukoliko su te manjine na neki način uzurpirane, da oni time urušavaju sebe – rekao je Perović.
NEZADOVOLJSTVO
Proteklih 13 mjeseci koliko je prošlo od dana kada je vlast u Crnoj Gori promijenjena, pomno je pratio političku situaciju i ne skriva nezadovoljstvo konstantnim negiranjem crnogorskog identiteta. To negiranje, prema Perovićevom mišljenju, nije i neće prestati padom Vlade koji se dogodio 4. februara.
- Ja mislim da ovaj pad i nije prava smjena, već samo trenutna slika, ali da je u igri previše različitih interesa koje nije moguće kontrolisati. U parlamentu je većina naših ljudi (mislim građanski orijentisanih, poštovalaca evropskih vrijednosti) i oni ne mogu da budu odbačeni, njihov se glas mora čuti - smatra Perović.
Dodaje da je nije iznenađen činjenicom da Dritan Abazović, kako je rekao, neće odbiti da bude predsjednik Vlade ako mu to mjesto bude ponuđeno.
- On, koji ne uživa baš veliko uvažavanje među crnogorskim političkim strukturama ili među crnogorskim političkim partijama, izjavljuje da neće odbiti mjesto predsjednika Vlade. Nijesam siguran da će ta njegova ponuda proći, mada, malo me što još može iznenaditi, pa možda i prođe – rekao je Perović.
Od svih nepravdi koje su nanijete crnogorskim građanima posljednjih godina najviše ga boli to što su ugledne ličnosti u svim krajevima države, a posebno na sjeveru, potisnute, izgurane iz javnog života, te činjenica da se smatra da je građanska opcija u Crnoj Gori pobijeđena.
- To nije tačno, građanska opcija u Crnoj Gori (koju predstavljaju DPS, SDP, SD, Liberalna partija i sve partije manjinskih naroda) je, još uvijek, najjača politička ali i društvena struktura i ne može se tvrditi da je potisnuta. Nije potisnuta, samo su trenutno, kao u Nikšiću i u Beranama, na pozornici ljudi koji sebe nazivaju patriotama, a znaju da rade isključivo za svoj račun, a ne za račun Crne Gore, pogotovo ne ove naše suverene. Oni neće da priznaju suverenu Crnu Goru, a hoće da kažu da je njihova i naša zajednička, kažu: „Izvolite, gospodo, kažite što želite pa ćemo mi, ako nijesmo u pravu, dodati našoj politici to što vi predlažete“.
Eto i beogradski naučnici i stručnjaci kažu da se ne mogu nikako pomiriti fašizam i antifašizam. Crnogorci su poznati u svijetu ne samo po onome što su Evropljani o njima kazali, nego kao oni koji su bili za trinaestojulski antifašizam, a ne fašizam. Nažalost, nova vlast u Crnoj Gori pokušava da pod 13. jul podvede i četničke vojvode koji su bili na strani okupatora, a te dvije struje se ne mogu pomiriti - rekao je Perović.
Kada govori o najboljim periodima za Crnu Goru, prisjeća se situacije u kojoj je upravo taj antifašistički stav bio vodilja.
- Recimo kada je Marko Orlandić izašao pred masu koja je došla da protestuje i rekao: „Ako me miješate sa četnicima, ja nijesam sa vama“ i spustio se u publiku, nije ostao na stepeništu crnogorskog parlamenta da pokaže da napušta taj položaj – naveo je primjer.
Zahvaljujući politici u jednom periodu smo, smatra Perović, bili pošteđeni velikih tragedija.
- Po nekima je crnogorsko rukovodstvo bilo kapitulantsko, a po nekima je bilo razumno, jer da nije bilo tako smireno, moglo je doći do teškog krvoprolića, a to ne bi bilo korisno ni za Crnu Goru, a ni za one koji su bili protiv nje - smatra Perović.
ISPOD NULE
Budući da je polje njegovog djelovanja uvijek bilo u tri oblasti koje danas, trenutno u tehničkom mandatu, pokriva Ministarstvo prosvjete, nauke, kulture i sporta, zamolili smo Perovića da nam kaže kolika je šteta nanijeta nauci, kulturi i prosvjeti i na koji je sve način Vesna Bratić, koja je bila nadležna u ovom ministarstvu posljednjih 14 mjeseci, toj šteti „kumovala“. Prema njegovom mišljenju, „nijesmo na nuli nego ispod nule“.
- Biće potrebne, kako kaže predsjednik naše države Milo Đukanović, decenije da se smanji šteta koja je nanesena Crnoj Gori i na društvenom i na političkom planu. Veliki broj istaknutih stvaralaca iskazuje želju da se uključi u rad Dukljanske akademije nauka i umjetnosti, bilo kao njeni članovi ili njeni podržavaoci, jer najveći broj njih voli Crnu Goru, voli crnogorsku naciju, bori se za nju, zajedno sa našim iseljenicima i sa njihovim nasljednicima i srodnicima – rekao je Perović.
Posljednju pjesmu Perović je napisao svojoj kćerki Milici za njen 50. rođendan.
- Ona je, možda, najoštrija, najvatrenija, ali najpravičnija od svih. Stroga je i prema sebi i prema svojima i prema svojoj djeci i prema svojim prijateljima i njoj sam napisao pjesmu s povodom, jer je to takođe jedan datum koji se ne može ponoviti. To je ta posljednja pjesma, a ostale vrste tekstova pišem i dalje – rekao je Perović.
Prvu pjesmu je napisao u sedamnaestoj godini, a od tada je napisao stotinjak knjiga. Fondacija „Sveti Petar Cetinjski“ uskoro će objaviti dvojezično izdanje 90 njegovih pjesama, a povod je upravo 90. rođendan. CD „Rt dobre nade“, nazvan po jednoj njegovoj pjesmi, već je objavljen prošle subote u izdanju Dukljanske akademije i pomenute fondacije.
ŽIVA STVAR
Najznačajniji doprinos pozorišnoj kritici, a samim tim i popularizaciji pozorišta u Crnoj Gori, dao je upravo Sreten Perović. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka je, kao istaknuti pozorišni i književni kritičar, bio predsjednik žirija za dokumentarni program YU-TV festivala u Portorožu, te član ili predsjednik žirija na Festivalu malih i eksperimentalnih scena /MES/ u Sarajevu i Sterijinom pozorju u Novom Sadu. Posljednji put je, kako sam kaže, davno bio u pozorištu.
- Nijesu me nosili, ali su me držali s jedne i druge strane i uveli u ložu. To je bio festival i tu sam ja gledao i pratio, a možda i više nego što treba kritički pratio, ali u svakom slučaju nijesam smatrao svoje prisustvo suvišnim, a nijesu ga smatrali suvišnim ni oni koji su učestvovali u toj pozorišnoj večeri – rekao je Perović.
Pozorište mu, kako sam kaže, mnogo nedostaje.
- Pozorište je živa stvar, to je akcija koja djeluje na publiku. Zato se ovi koji danas igraju pred praznom salom ne osjećaju dobro. Publika diše sa pozorištem i pozorišni glumci dišu sa publikom i ta zajednica publike i glumaca je nezamjenljiva u svim okolnostima – rekao je Perović. Prema njegovom mišljenju, najbolje vrijeme za Crnogorsko narodno pozorište je bilo ono u kome je Nikola Vavić bio umjetnički direktor, jer je tada, iako možda nije bilo najkvalitetnije, bilo najcjenjenije i najpoznatije.
Njegove kćerke Itana, Milica i Nevena su, kaže Perović, krenule njegovim stazama kada je u pitanju građanski aktivizam i osvješćivanje na socijalnom i političkom planu, ali nema saznanja da je neko krenuo putevima poezije.
- Možda neka od njih tajno piše poeziju, ali javno ne. Najstarija moja kćerka koja je u Kirgiziji, moguće da ona piše druge stvari, eseje recimo, prevodi, organizuje i vodi okrugle stolove, i sve to je društvena djelatnost, ali da li piše i poeziju, to ja ne znam – rekao je Perović.
Na pitanje da li se danas cijene književni i pozorišni kritičari, Perović odgovara afirmativno.
- Ja ne mogu da se požalim, mene i dalje konsultuju, jer ja sam jedan od onih koji mogu biti i svjedok i savjetnik. Malo je danas ljudi od 90 godina koji mogu da o svemu pričaju, da razmišljaju i da svjedoče – zaključio je Perović.
Saradnja i poštovanje koji traju 70 godina
Sreten Perović je godinama onaj Crnogorac koji prevodi tekstove sa makedonskog i na makedonski jezik, spaja dvije kulture, uživa status počasnog državljanina najjužnije jugoslovenske republike. Sličnost između Crnogoraca i Makedonaca nije samo u načinu na koji nostalgično percipiraju bivšu zajedničku državu, već i borba da sačuvaju svoj identitet, smatra Perović.
- Ne može se negirati makedonska samostalnost, odnosno makedonski jezik i makedonska istorija. To je sasvim suprotno od onoga što su željeli oni koji nijesu za savremenu Makedoniju. Ja sam tu zemlju zavolio od studentskih dana, kad je delegacija Beogradskog univerziteta posjetila Skoplje i Titov Veles. Ja sam bio na čelu te delegacije, vjerovatno zato što sam bio osnivač studentske revije „Vidici“ pa pošto su znali da sam sa Vukom Filipovićem, koji je kasnije postao predsjednik Akademije Kosova, nosio prvi broj „Vidika“ od BIGZ-a do 45-ice, centra Beograda, vjerovatno su zbog toga smatrali da smo to malo više zaslužili od onih ostalih koji su se kasnije priključili „Vidicima“ – prisjetio se Perović.
Delegacija iz Makedonije na čijem su čelu tada bili Kosta Krpan i Niko Angelovski, koji su kasnije postali značajni pedagozi, je vratila posjetu beogradskim studentima i ta saradnja je nastavljena u narednih 70 godina.
