Ne volim jesen, ne volim kad pada lišće zlatno; ne volim jesen, a ne voliš ni ti – verovatno... Kakva pjesma!!! Mnogo je volim. To neprevaziđeno poređenje požutjelog lišća sa zlatom, ta dirljiva metafora... a tek njegova slutnja (jer, ovo pjeva muški čovjek) ili, pak, nada i duboko saosjećanje, da ni „ona“ ne voli jesen, izražena ovom riječju „verovatno“, mene potpuno patosira! Da mi je, jadnoj, da sam makar jednom u životu srela takvo muško čeljade: sjedi za šankom, naručuje petnaestu šljivu i, potreseno kao svi muškarčići, sluti da ni ja ne volim jesen! I da me tuga 'vata od zlatnog lišća... I da on takav o mom odnosu prema godišnjim dobima misli: „Verovatno...“
Bojim se da bih, vjerovatno, takvome rodila sve kćerke svijeta, da mu tugu do kraja ispunim... Da čovjek ima zašto pjevat'. I da bi mu neka, koja ne pada na „zlatno lišće“, rodila sina. I mene oslobodila ovolike potrešenosti, boemije, patnje ljudske i poriva pjesničkih... Da odmorim!
Ma, dajte, ljudi, da o ozbiljnim temama govorimo!
Evo: u Beranama podigli krst u slavu božiju, milosti im dao i 'ljebom i' 'ranio, i u čast padobranstva i hrabrosti letačke, da ne kažem padalačke, visok ravno petnaest metara! Od željeza. Da mu ni apokalipsa ne može ništa. Blago Isusu. Obradovao se, garant.
E, sad, nevolja je što se u Polimlju ne reče petnaest, pa da svaka nekrst razumije, nego petna's', da te razumije cio svijet, ali – 'ajde ti sad pogodi koji je to broj, ako ti basta!?! „Pet“ i „nas“ – to je lako skapirat', ali: što dalje sa pet i sa nama?
Ništa do otići na licem mesta! A na licem mesta, celo Berane! I još pođeko sa strane. Malo nešto – koja 'iljada duša. Pop se spuštio padobranom, bog mu dao poleta, ostali popovi doputovali kao vas ostali narod – ko autobusom, ko kolima, a ko tabanima, tek – okupilo se sve pošteno i časno što sjevero-istok crnogorski posjeduje. A to je, da se razumijemo, velika oblast. Značajna.
Jer, baš tamo su 1941. godine podigli sveopšti narodni ustanak protiv okupatora, ne dijeleći se ni po čemu, nego svi jednako – oružje u ruke; baš tamo su začas oslobodili i neoslobodivo, sačuvali nepokorivo, odbranili sve što se imalo još od Balkanskih i Prvog svjetskog rata; a pride – imali su već '43. aerodrom odakle su, pod svojom kontrolom i uz ljekarsku podršku kako-tako opskrbljene i okrpljene ranjenike slali avionima za Italiju... Liječili i slali avionima podjednako i njemačke, četničke i partizanske ranjenike...
Imali su nekada Mojsija Zečevića, pa Miljana Vukova... imali Lalića, Kostića, Vulevića... ko bi ih sve nabrojio? Mnogo ih je više od petna's'.
Pitanje je: zašto tako kratak krst?!?
Petnaest metara nije ništa! Toliko je poezije proteklo Limom – čitav okean, toliko proze ozidalo vječite zidove – duže i više i jače od Kineskog; silna je hrabrost utrošena da se odgaje udovička đeca, mnoštvo je žena noge iskrivilo i leđa savilo da sinovi uopšte odrastu, da nad njihovim glavama kućne nadstrešnice vide... mnogo je očiju materinskih oslijepilo i obijeljelo od crnog života samohranog, od zimskih ujeda, od gladnih godina, od gromova Sv. Ilije i od tuđe zavidljivosti i pakosti... Premnogo.
Dakle: zašto tako kratak krst?
Petna's' metara ne vrijede niti jedne neprespavane noći neke dvadesetpetogodišnje udovice čiji je muž poginuo na Tarabošu, ne vrijede niti koliko suzica đeteta čiji je otac stradao na Śekirici onomad, kad su Italijani okupirali oblast... a ne vrijedi ni sekund uplašenog pogleda jedne veličke đevojčice koja doziva mrtvu majku.
Znači, nešto ste pomiješali. Promašili. Skratili ste ga, bate.
Petna's' vam nije neki broj. Verovatno.
Ne volim jesen jer pada lišće zlatno. I bakarno. A padne katkad i neko suvo lišće. Nevjerovatno, ali pada i takvo. I dok udara vremena klatno, a jesen sa granja odnosi sve, razgolićeno i razotkriveno drveće priča sasvim drugu priču od one odjevene i zelene. Kad se ogole sve beranske strane, kad zlato jesenje pokori uzastrance sve brijegove okolo, kad na vas pogled okrene Jasikovac, i kad golo oko bude vidjelo u opštoj nagosti polimski kraj, vidjećete i vi da vam je krst kratak! Treba vam veći.
Recimo – u centru grada. Nasred Ulice Mojsija Zečevića. Al' da bude viši bar koji centimetar!
No, ako opština nema para, nije daleko ni Andrijevica. Bilo bi pametno da se tamo podigne još viši krst. Makar centimetar, dva. Ali, može i u Bare Kraljske, može i tamo nadomak Plava... znam da i narod k Čakoru vapi za povisokim krstom. O ovom dijelu južno od Bioča i da ne govorimo.
Sad, bate, kad ste tako omašili i prekratili ga, a nijeste morali (čuj: krst od samo petnaest metara?) niti vam je to od kuća došlo, shvatih da u svakoj grešci ima i poneko zrnce pameti tj. novih mogućnosti! Naime, valjalo bi praviti i krstove, ali i replike naših znamenitih crkvi i uopšte naših svetinja, đe god je dobri bog dao mjesta! Npr. replika crkve sa Rumije da se spusti na vrh Vojnika ili Golije – nijesu, vala, od nje gori; a ako to uspije, mogu vojni piloti da vježbaju i raznose crkve i na druge crnogorske vrhove. Em se momci obučavaju, em narodu bolje, em bogu lakše da se k nama spušti – i svi zadovoljni! Takođe se može uposliti i znatan broj ljudi sa biroa rada da farbaju zidove, podzide, podvožnjake, nadvožnjake, ograde na željezničkim i autobuskim stanicama... a mnogo posla bi im se zadalo kad bi ko imao pameti pa ih zadužio da oboje aerodromsku pistu! I svako sletalište.
Jednostavno: tamo đe je moguće organizovati slet i spust za popove, tamo ne treba farbe žalit'. Da ne bude poslije kao sa krstom – prekratko.
Znam, znam, to jesen zlatnog lišća u moju glavu unosi megalomanske zamisli – svašta mi pada na pamet. Na tren, kad prva grana klone i pet na nas listova padne, učini mi se da bih svu Crnu Goru na krst razapela! Toliko je volim. Ali, na krst pristojne visine.
No, zasad su to samo moje jesenje ideje i želje.
Ali, odrašće ovaj narod, omuževiće se, osnažiti i opametiti. Još kad vjeronauk u škole uvedemo i kad hrišćanska naobrazba ojača aritmetička znanja naših muškarčića, i oni će se osloboditi zabluda i saznati da tehnologija razapinjanja – u stvari – i ne zavisi toliko od centimetara koliko od materijala kojim se svako poštovanje i svaka ljubav kuju. Naučiće đeca. Verovatno.
