Jednoga dana, ukotvio se na ostrvskoj plaži, sa velikim riječima i još većim projektima. Predstavio se kao filantrop. Objasnio je ribarima sa ostrva Sebezi, u neposrednoj blizini strašnog vulkana Krakatoa, da će zauvijek ukrotiti tu prirodnu atomsku bombu. Ne bi morali više da se boje eksplozija kao što je bila ona razarajuća iz 1883, koja je ubila 36 hiljada ljudi. Ne, jedna takva katastrofa nikad se više neće desiti, i obećao je svima genijalno, veliko djelo – probiće tunel ispod mora, sve do vulkana, napraviti kanal za lavu, i tako mu oduzeti snagu.
Kradljivci ostrva: Ribari sa Sebezija su ga slušali i, na kraju, - prihvatili. Počele su da pristižu barke sa bušilicama, pumpe koje su usisavale morsko dno, ogromni brodovi koji su svakoga dana odnosili na tone pijeska. Ribari su gledali što se dešava i ništa im nije bilo jasno. Poneka sumnja počela je da se rađa. Ali, na kraju, od čega su to trebali da se pribojavaju? Šta bi to toliko vrijedno mogli da nose ti stranci?
Međutim, malo po malo, plaže su počele da tonu u more, riba je počela da mijenja zonu, vodene struje da mutiraju pravac.
Taj mali prirodni raj, isti još od vremena njihovih prađedova, počeo je da se mijenja. Katastrofa koju su htjeli da spriječe počela je da se pojavljuje u drugom obliku.
Filantrop je u stvari bio običan prevarant. Bio je to kradljivac pijeska. A poput njega, ima ih još mnogo takvih.
Priču su otkrile azijske novine, a pisao je i Tajms. I izašao je na vidjelo dana jedan ne toliko poznat fenomen, ali devastirajući za azijski jugoistok.
Ovaj pijesak nosi se za projekte u drugim zemljama, za koje će se i planine pomjeriti ako to nosi profit. Tako je i pijesak počeo da se švercuje, kao da je opijat, ili viski u vrijeme američke prohibicije.
Debele koverte za potkupljivanje: Mehanizam je jednostavan. Kina, Tajland, Singapur, imaju faraonska gradilišta na obali mora i nezajažljive potrebe za novim pijeskom kako bi oduzeli površine od mora. Singapur je u zadnjih 40 godina za 20 posto povećao svoju teritoriju na taj način, postavljajući i temelje za najskuplje građevine na tonama uvezenog pijeska. Nekada je pijesak malo ili nimalo. Bilo ga je u izobilju u beskrajnim arhipelazima Indonezije, Bornea i Sumatre.
Tamo je na hiljade malih ostrva na kojima je samo džungla. Dovoljno je utisnuti pumpu u more i povući pijesak. Tako su već nestala 24 ostrva.
Tako su promijenjene morske struje, poremećena ravnoteža flore i faune, izazivajući procese ekološke mutacije i nepopravljive štete.
Od 2007. godine, Indonezija pokušava da smanji štetu, zabranjujući izvoz pijeska. Isto su uradili i Vijetnam i Kambodža. Vlade tih zemalja su i oštro kažnjavale one koji se uhvate u krađi i švercu.
Ali, to nije dovoljno da se zaustave moderni pirati, koji nose debele koverte da potkupe lokalne političare i policajce. Koriste internet da prodaju tone i tone pijeska koji ima svoje tržište sa padovima i rastom cijena, kao i svako drugo.
Kopanje sopstvene jame: Ogromna, beskrajna gradilišta bogatog dijela Azije imaju nezajažljivu potrebu za ovom sirovinom.
„Riječ je o pravom tajnom ratu za prirodne resurse. Na stotine ostvrca je pod rizikom da nestane u sljedećoj deceniji ako se ovo ne zaustavi“, kaže Nur Hidajati, portparol za indonežanski Greenpeace. „Izvlačenje pijeska uništava i remeti morsko dno, faunu, zagađuje. Ribari iz tih zona izgubili su već 80 posto svoga proizvoda, jer je riba pobjegla. A to je njihov život.“
Od kada su na snagu stupile zabrane, teško je napraviti službenu procjenu koliko je pijeska ilegalno izvezeno ali, prema podacima ambijentalista, najmanje 300 miliona metara kubnih svake godine pređe iz Indonezije na tlo Singapura. Kamiona koji nose vrijedni materijal iz Malezije u Sungapur je na stotine.
U Indoneziji metar kubni pijeska vrijedi 90 hiljada rupija, oko14 singapurskih dolara. Šverceri plaćaju u kešu i najtraženijom valutom. I eto kako su se i mnogi od lokalnog stanovništva preobratili u kopače pijeska i trgovce na crnom tržištu, ne shvatajući da kopaju jamu samima sebi.
(prevela G. B.)
