Od prijatelja iz Rusije dobio sam jedno kratko pismo, i njegovu molbu da ga objavim, u nadi da će bar dio svjetske javnosti čuti autentičan ruski glas, čije se mišljenje o svojoj zemlji razlikuje od mainstreama koji diktira Kremlj. Razumije se, nemoguće je da svoje stavove o svojoj zemlji objavi kod kuće, pretnja odmazdom je realna. Evo tog pisma:
“U današnje vrijeme mnogi se pitaju šta se desilo sa Rusijom i koji su načini da se to riješi. Dozvolite mi da vam objasnim da se Rusiji ništa nije dogodilo. Svjedoci ste „normalne“ Rusije. Rusija je uvijek bila ovakva i ostaće dok je Rusija Rusija.
Ruski nacionalizam je uvijek bio prisutan u ruskom društvu čak i u sovjetskim danima. Kao što ljudi u Americi imaju ponižavajuće šale o ljudima iz Kentakija, tako su i tokom sovjetskih dana ljudi iz Ruske republike SSSR-a imali mnogo uvredljivih šala o Ukrajincima, Gruzijcima, Belorusima, pa čak i o plemenima koja su bila dio Ruske republike SSSR.
Rusko društvo je uvijek bilo antisemitsko, šovinističko i imalo je predrasude prema svim različitim i tuđim plemenima i narodima. Jedinstvo se uvijek održavalo silom, a teror je uvijek nametala vlada. Sve teritorije koje sada čine Rusku Federaciju stečene su silom, mitom ili oboje. Carska Rusija je dodavala još teritorija, sovjetska Rusija je dodavala još teritorija, današnja Rusija dodaje teritorije.
Samo nekoliko primjera: carska Rusija je okupirala plemena sjevernog Kavkaza, Rusija je okupirala kinesku teritoriju, sovjetska Rusija je napala i zauzela finsku teritoriju.
Današnja Rusija čini isto u Ukrajini na potpuno isti način kao što je sovjetska Rusija napala Finsku.
Rusija je bila i još uvijek je okupator.
Rusija ne može biti pristojna demokratska država jer pristojna demokratska država neće moći da drži teritorije koje Rusija već ima, a koje su prethodno okupirane.
Rusija je dominantno napala Ukrajinu jer Rusija treba da primeni narativ ruskog svijeta. Trenutna ruska doktrina doživljava Ukrajinu kao otcijepljeni region koji mora da ostane pod ruskom kontrolom, jer ako Ukrajina uspije da izbjegne rusku dominaciju, drugi regioni i republike kao što su Kazanj i sjeverni Kavkaz, na primjer, mogu pokušati isto.
Svjetska zajednica mora da shvati da ako Rusija uspije u Ukrajini, rusko ludilo i agresija će samo rasti. Rusija neće stati. Rusija jedino može biti zaustavljena.
Zapad mora da zaustavi Rusiju u Ukrajini, i Zapad mora da dezintegriše Rusiju, da Rusija nikada više nikoga ne napadne“.
Autor ovog pisma, moj prijatelj Sergej pliva uz vodu, njegovi stavovi o Rusiji potpuno su drugačiji od mišljenja ogromne većine njegovih sunarodnika. Njih više od 80% podržava Putina u agresiji na Ukrajinu i zločine koje njihova vojska čini nad ukrajinskim narodom. Ali to Sergeja ne čini manjim patriotom, naprotiv. On je samo slobodan čovek, za razliku od većine.
Erih From je pisao o Sergejevim zemljacima u „Bjekstvu od slobode“, mnogo prije ruske invazije na Ukrajinu, još davne 1941, ali rusko društvo se i tada, kao i sada uklapalo u njegov triptih. Rusi uporno bježe od slobode u dva od tri Fromova utočišta – autoritarnost i destruktivnost, dok je treći – konformizam, ostao rezervisan za liberalna društva.
Nijedna generacija Rusa nije imala priliku da živi u slobodnom društvu, samim tim nije imala mogućnost da se suoči sa slobodom, onako kako je doživljavao From. Kao slobodu „od nečega“ – kroz odupiranje okovima koje je nametalo društvo i ideologija, a kamoli da se izbori za „pozitivnu slobodu“, da samostalno kreira prostor u kojem će izraziti svoju individualnost. Jednostavno, u Rusiji ljudi nijesu želeli da imaju slobodu izbora, prepuštali su da to radi neko drugi umjesto njih.
Nisu jedini koji su se odrekli slobode izbora, ali su svakako jedini koji su od tog hendikepa pokušali da naprave vrlinu. Prosto, ne podnose bilo koga u svojoj blizini ko se usudio da makar krene u potragu za slobodom. Kao što debeli ljudi preziru dojučerašnje debeljuce koji su velikim naporom uspjeli da smršaju. To je mnogo bolnije za njih nego kada gledaju mršave, koji su uvijek bili takvi.
Rusija je uvijek gledala na Ukrajinu odozgo, smatrala je drugorazrednom, zato što je kroz istoriju pokazivala želju da bude slobodna, pokazivala je nešto što u Rusiji nije postojalo. Ukrajina se kroz cijelu svoju istoriju odupirala i borila protiv ruskog uticaja, nekada je u tome uspijevala, nekada nije. Ali nije odustajala od te borbe, baš kao što ni Rusija nije odustajala od napora da je spriječi u “osvajanju slobode”.
Zadržimo se samo u novijem vremenu, u onom u kojem su i Rusija i Ukrajina tražile svoj put za izlazak iz sovjetskog nasljeđa. Bez obzira na zajedničke bolesti – korupciju, bogaćenje tranzicionih pljačkaša, privatizaciju, Ukrajina je koliko-toliko imala prave izbore, prave kandidate, zametke pravih medija i javnosti. To je za Putina bio opasan primjer i prava politička prijetnja, koja bi mogla da eskalira u epidemiju među ostalim post-sovjetskim državama. Zato je svaku promjenu vlasti u Kijevu, u kojoj sam nije pobijedio, tumačio kao miješetarenje Zapada i anti-ruski projekat.
U post-sovjetskom prostoru veoma su rijetki oni koji saosjećaju sa Ukrajinom, a još ređi oni koji podržavaju njenu borbu protiv ruske invazije. Moldavija je, na primer, još prvog dana agresije na Ukrajinu dobro prepoznala da je ona sljedeća na redu. Njena pro-evropska vlada podržava ukrajinski otpor i traži podršku Evrope i Zapada, znajući da se osvajač neće zaustaviti na njenim granicama. On već ima u Pridnjestrovlju skoro 10 hiljada vojnika, što domaćih “petokolonaša”, što svojih kolonijalnih trupa. Gruzija je podijeljena u pogledu rata u Ukrajini, a Kazahstan daje stidljive znake otpora Rusiji tako što ni ove godine neće obilježavati Dan pobjede, 9. maj.
Svi ostali u post-sovjetskom prostoru ne daju glasa od sebe. Pate od “Stokholmskog sindroma”, zato što ni sami, kao ni Rusi u Rusiji, nijesu nikada imali dodir sa pravom slobodom, koja znači mogućnost izbora. I njihova društva i elite su, kao u Rusiji, preparirani narativom da će biti kažnjen svako ko se usudi da “izda” zajedničku prošlost, ko se drzne da zamisli svoj život izvan pravila koja postavlja Moskva.
Na primjeru Ukrajine će najbolje videti kako će proći svako ko se osmjeli da iskorači iz ovog kruga koji postoji vjekovima. I zato je ruska invazija na Ukrajinu toliko brutalna i bezobzirna, jer se na njoj odlučuje sudbina takozvanog “ruskog sveta”, jedne imperijalne ideje koja počiva na neprestanom osvajanju teritorija i držanju osvojenog putem sile, siromaštva i otpora prema slobodi.
Nije čudno što najveća podrška ovom zloćudnom projektu ide iz same Rusije i što je ona toliko masovna. Otpor prema slobodi je utkan u rusko društveno biće, a ukrajinskom invazijom on je podignut na nivo oslobodilačke misije čiji je cilj jedinstvo u pokornosti. Istorija nas uči da rezultat ovakve zablude može biti samo u ratnim zločinima i vječnoj sramoti onih koji su to dopustili. Ni Putinova Rusija neće moći da izbegne takvu sudbinu.
