Protestne litije u Crnoj Gori, organizovane povodom donošenja Zakona o slobodi vjeroispovjesti, dovele su, između ostalog, i do pobjede opozicije i smjene vlasti. Vješta upotreba drugoga od dva Njegoševa „strašna simvola“, neviđena medijska kampanja iz Crne Gore i centara van nje, dodatno potpomognuto nezadovoljstvom građana trodecenijskom vladavinom jed(i)ne partije u Crnoj Gori, iliti danas, po svoj prilici, poražene Demokratske partije socijalista i njezinog neprikosnovenog lidera, Mila Đukanovića, ostavlja po naše društvo pogubne posljedice.
Ni šačica domaćih intelektualaca, uz potporu glavnog urednika Antene M i istoimenog portala, novinara Darka Šukovića, koji je nesebično ustupio (svoj) medijski prostor mladim ljudima (pa i autoru ovih redaka), zajedno s izuzetnim tekstovima (studijama) jednog od najboljih poznavalaca istorije crnogorskog pravoslavlja i pravoslavlja uopšte, istinskog vjernika Vladimira Jovanovića ‒ ni za jotu nijesu mogli da nadjačaju huk zloglasnoga narativa 90-ih.
Stoga danas svjedočimo procesu do kojeg je moralo doći: sve do ovoga vakta građanski orijentisana polovina Crne Gore (možda i koji postotak više) stoički je podnosila kičasto-svetosavsko-četničko orgijanje. Potresne scene ljudi obrgljenih ikonama, s neizbježnim troprstom, zastavama Socijalističke narodne partije Crne Gore (ne i Kraljevine Crne Gore), Republike Srbije i Republike Srpske (ruku na srce, i uz po koju crnogorsku) koji hitaju da se na ulici pridruže crkovnim liderima, sveštenicima, monasima i monahinjama, sa sve đecom koja sa svijećama prolaze pored crnogorskih (ili DPS policajaca), himnične kosovske i (veliko)srpske pjesme, vapaj istovjernoj braći iz Rusije i Srbije i antologijski (i prkosni) poklič: NE DAMO SVETINJE! ‒ kratak je (vizuelni) sažetak crkovnog i velikosrpskog performansa crnogorskim džadama.
I tu priča ne staje. Ne samo što je otpor Zakonu o slobodi vjeroispovjesti Srpskoj pravoslavnoj crkvi (ili Crnogorsko-primorskoj mitropoliji SPC) priskrbio impozantan broj vjernika, o kojem mogu samo da sanjaju pojedine crkve, on je učinio da se nakon tri decenije promijeni vlast u Crnoj Gori.
Vama, poštovani gospodine Abazoviću, kao lideru građanski profilisane partije URA (Ujedinjena reformska akcija), to je itekako jasno. Ono što, pak, vjerovatno ne znate ili se možda pravite da ne znate, pogotovo nakon antologijske izborne pobjede te saznanja da je baš Vama, uvaženi dr Abazoviću, zapalo da skinete lidera Mila Đukanovića i ozloglašeni DPS s vlasti ‒ s kim god formirali vladu (pa čak i s istim DPS-om): velikosrpski kičeraj po crnogorskim ulicama, čiji su idejni tvorci najznačajniji predstavnici pravoslavne (i dominantne) vjere u Crnoj Gori ‒ od danas dobija konkretan odgovor.
Pred naletom velikosrpske histerije i njihove izborne pobjede, najavljene višemjesečnim litijama u kojima se branila tradicionalna Crna Gora (čitajte: velikosrpska) a na marginama odlaska Đukanovića u (izvjesnu?) političku penziju, građansko orijentisani dio crnogorskog društva, mjesecima optuživan za natoiziranost, dukljanstvo, unijatstvo, milogorstvo, stavova sličnih partiji kojoj ste na čelu, činilo se da ne postoji.
Razarajuće djelovanje Amfilohija Radovića i njegovih sveštenika, populizam i medijsko spinovanje iz nadaleko poznatih fabrika laži, na tren (ali samo na tren), uništio je građanski orijentisani dio crnogorske populacije.
Danas na Cetinju i u Podgorici šestoga septembra, svega par dana od antologijskih izbora, šetaće, ne ni Crnogorci, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni Albanci, ni Hrvati, ni Romi, već CRNOGORSKI GRAĐANI. Sa sloganom „SAMO ZA CRNU GORU ‒ NI ZA JEDNU PARTIJU!“ Cetinjani i Cetinjanke, uz potporu drugih (Kotorana, Podgoričana, Barana, Nikšićana, Pljevljaka, Bjelopoljaca, Beranaca i sl.) večeras u 17 sati dignuće glas protiv velikosrpske histerije kojoj svjedočimo.
Ne moram naglašavati kako su Vama, uvaženi dr Abazoviću, odveć poznati mentalitet i karakter Cetinjana, kao i činjenica da su tokom 90-ih oni ponajviše stradali zbog (intimne) povezanosti s Crnom Gorom i odbrane vrijednosti multikulturalnoga društva.
Ni u jednom gradu nije se za ovih trideset godina pogubnije ośetila vlast DPS-a. Ekonomska zapuštenost i nezaposlenost uslovili su da Cetinjani, žitelji najvažnijeg crnogorskog grada (nekad se zborilo „sveto Cetinje“) danas sve manje žive na Cetinju, posmatrajući sopstvenim očima urbicid njihova (i našeg) Grada. No, uvaženi dr Abazoviću, sve je to vama znano.
Pitam se samo jedno: da li su Vam partijske kolege i prijatelji s Cetinja, visokopozicionirani i brojni u Vašoj partiji, u trenutku dok ste zagrljeni proslavljali izbornu pobjedu (uz taktove crnogorske himne i podignute crnogorske zastave) javili rezultate iz njihova Cetinja? DPS je imao trista (300) glasova više nego na prethodnim izborima i ubjedljivo pobijedio.
Jer, nije to nikakva cetinjska ljubav prema DPS-u, već otpor nadolazećem klerofašizmu, kojem ste danas, na žalost svih građanski orijentisanih Cetinjana, vi otvorili vrata da prokulja i ugrozi same temelje crnogorske države.
Uzimajući u obzir crnogorski postizborni kontekst i sve ono što se trenutno dešava, taj bi podatak mogao biti interesantan. I to ne samo lideru političke partije i doktoru politikologije poput Vas.
