Interakcija sa publikom, ta bliska veza u svakom njegovom segmentu, i uključivanje što većeg broja ljudi u realizaciju programa, ključni su za širenje festivala, kaže za Portal Analitika Merin Smailagić, direktor budvanskog Grad teatra.
U razgovoru za naš portal, dugogodišnji prvi čovjek centralnog kulturnog događaja u prijestonici turizma govori o željama i planovima za budućnost ovog festivala. Za početak, kaže, program festivala će se proširiti na radionice u dramskom, muzičkom i likovnom segmentu programu, kako bi na taj način doprli do što većeg auditorijuma. I ne samo to.
- Tako će publika, osim prezentacionog karaktera koji festival ima, biti u prilici da na neki način učestvuje, da bude sudionik svih onih radnji koje prethode jednom kulturnom projektu.
Smailagić smatra dobrom odluku Grada teatra da se, nakon svih književnih žanrova, literarni segment programa otvori korak dalje – ka alternativnoj i underground kulturi, gostovanjem organizacije The Books of Knjige. Ali, i da se na tome treba zaustaviti.
- Mislim da ne bi bilo dobro za Grad teatar da budemo sastavljeni od nekih festivala koji su ranije postojali. Iskreno se nadam da će se Pjesma Mediterana nastaviti da postoji u nekim boljim vremenima za našu opštinu. Grad teatar ide u dobrom pravcu, otvoreni smo za mnoge druge žanrove i njemu treba nešto novo, ali na onom nivou kako smo naučili našu publiku tokom svih ovih godina – zaključuje Smailagić.
ANALITIKA: Za nama su dvije sedmice 26. izdanja Budva Grad teatra, na čijem ste čelu. Festival ima veoma čudan način transformacije posljednjih godina: prostorno se širi i ima savremeni način komunikacije sa publikom. Da li je to i bio cilj – da se festival što više razudi i da bude što pristupačniji publici?
SMAILAGIĆ: Svako vrijeme nameće određene uslove i potrebu za određenim prilagođavanjima, kako u ukusu publike, tako i u trenutnoj lošoj situaciji koja je, između ostalog, i finansijska. Ne bih rekao da se Grad teatar danas mnogo razlikuje od one osnovne zamisli , osnovnog koncepta koji veoma pažljivo njegujemo, a to je - da su naše predstave uglavnom ambijentalne i da se prilagođavaju prostoru. Činjenica je da smo ranije imali više takvih prostora koje smo koristili, ali pokušavamo da taj sada zadati prostor iskoristimo na najbolji mogući način.
ANALITIKA: Da li to znači da će se narednih godina sužavati ili širiti taj broj prostora, jer Citadela, konkretno, više nije u funkciji?
SMAILAGIĆ: Prvo sam i pomislio na prostor Citadele, koja je bila glavna i najuslovnija scena Grad teatra u najdužem periodu. Kako je ona prešla u privatne ruke, morali smo da pronađemo alternativnu scenu – između crkava. A kada se ona upoređuje sa Citadelom, stvarno ima nekih nedostataka. Ali, iz godine u godinu uviđamo da je to samo zato što je upoređujemo sa Citadelom, a da je i ona je sasvim dobra. I Ana Vukotić, rediteljka naše druge koprodukcije „Ribarske svađe“, je rekla da je prosto šteta u scenografskom smislu bilo što intervenisati, koliko je ta scena lijepa. Uz to, gdje god da izmještate scenu, to zahtijeva dodatne troškove. Mi, kokretno, i ove godine imamo scenu na Svetom Stefanu, a vjerujemo da ćemo u nekom narednom periodu, u zavisnosti od reditelja i mogućnosti, otkriti još neku novu lokaciju.
ANALITIKA: Da li ste, u tom smislu, možda razmišljali o seljenju neke scene u Petrovac - koji jeste daleko, ali pripada budvanskoj opštini - kako bi se i tamo jedan dio publike animirao?
SMAILAGIĆ: U saradnji sa Spomen domom Crvena komuna, Turističkom organizacijom i Opštinom Budva, čitave zime smo tamo imali pozorišne predstave za djecu, u želji da i Grad teatar učestvuje u kreiranju tamošnjeg kulturnog programa. Naravno, ne isključujemo mogućnost da se neka scena nađe i u Petrovcu. Eto, imali smo i premijeru predstave „Ogovaranja“ u Buljarici prije par godina. To znači da želimo da igramo na svim onim mjestima koja su uslovna, a gdje reditelj vidi taj prostor kao idealan za igranje predstave.
ANALITIKA: Osim dramskog, koji je uvijek centralna tema ljetnjih festivala – jer se za takav segment izdvaja najviše novca – nesumnjivo ste privukli pažnju i ostalim programima. Likovni ima interesatnu koncepciju, jer ste dozvolili publici da se i sama iskaže. Kakvi su vaši utisci?
SMAILAGIĆ: Kao urednik ovogodišnjeg likovnog programa, veoma sam zadovoljan reakcijom publike na performans „Oslikaj crno žutom i žuto crnom“, na otvaranju tog segmenta prošle nedjelje. Moja zamisao je bila da boje našeg festivala budu okvir izložbi i ostalih boja, jer se, u figurativnom smislu, sve nekako dešava između te dvije boje. Prijatno sam se iznenadio vidjevši da je svaki posjetilac – učesnik shvatio poruku na pravi način, uzeo četkicu u ruke i naslikao nešto. Strah koji sam imao kako će publika reagovati kada od pasivnog posmatrača treba da preuzme ulogu aktivnog učesnika u stvaranju jednog umjetničkog djela, na sreću, nije bio opravdan. Mislim da je taj performans sasvim uspio, a na zatvaranju radionice 4. jula imaćemo pred nama ono što je stvorila publika – umjenici i prolaznici koji su posjetili Grad teatar.
ANALITIKA: Da li je ta interakcija sa publikom, bliska povezanost s njom u svakom segmentu programa, ključna za dalje širenje, za razvoj festivala?
SMAILAGIĆ: Mislim da tu jeste ključ, jer nam je interes da se što više ljudi uključi u sam program, u njegovu realizaciju. Zato će Grad teatar u budućem periodu više raditi na organizaciji radionica u dramskom, muzičkom i likovnom segmentu programa. Tako će publika, osim prezentacionog karaktera koji festival ima, biti u prilici da na neki način učestvuje, da bude sudionik svih onih radnji koje prethode jednom kulturnom projektu.
ANALITIKA: Pomenuli ste muzički program, koji ste ove godine počeli sa svjetskim imenom – italijanskim gitaristom Mauricijom di Fulvijom i njegovim triom - a nastavili koncertima kamerne muzike. Da li ste razmišljali da dio festivala Pjesma Mediterana (koji trenutno ne postoji), koji je predstavljao segment pristupačan širokoj publici koja preferira zabavnu muziku, dijelom preselite pod okrilje Grad teatra?
SMAILAGIĆ: Kada govorimo o koncepciji koju ima naš festival, moramo da vodimo računa i o kvalitetu, i o specifičnom odabiru gostiju koji dolaze na naš festival. Naravno, to ne isključuje da se muzički program proširi tako što bi se uključilo nešto što je nekada postojalo u Budvi. Ali, ne bismo to radili tako da nešto što je ranije predstavljalo jedan koncept, poput Pjesme Mediterana, dijelom preselimo na naš festival. Mislim da ne bi bilo dobro za Grad teatar da budemo sastavljeni od nekih festivala koji su postojali, pa ih više nema. Iskreno se nadam da će se Pjesma Mediterana nastaviti da postoji u nekim boljim vremenima za našu opštinu. Grad teatar ide u dobrom pravcu, otvoreni smo za mnoge druge žanrove, i njemu treba nešto novo, ali na onom nivou kako smo naučili našu publiku tokom svih ovih godina.
ANALITIKA: Trg pjesnika je, pak, cjelina sama za sebe; kao takvog ga određuje i naziv koji ima. Odavno nije isključivo trg pjesnika, već svih književnih stvaralaca. Hoće li tu biti mjesta i za radionicu koju ste pomenuli?
SMAILAGIĆ: Naravno da postoji ta mogućnost. Stalno razgovaramo o tome na koji način da se animira što više naših posjetilaca, da učestvuje u programu. Razgovarali smo sa nekim književnicima o učešću u radionici i oni su načelno prihvatili. Ne bih o imenima, jer je to tek u procesu stvaranja, ali je sigurno da ćemo sljedeće godine imati radionicu u sklopu književnog programa. Ipak, treba i sada predstaviti Trg pjesnika, jer mislim da je posljednjih godina bio veoma kvalitetan, nepromjenjiv u smislu da nema padova. Možda on nije interesantan kao što to je dramski program – kroz komade, forme, način režiranja, glumce... Ali, pored svega što ste naveli, ove godine ćemo napraviti mali iskorak, pa će na Trgu pjesnika gostovati The Books of Knjige. To pokazuje da Grad teatar jeste otvoren za saradnju sa raznim umjetnicima, sa drugačijim pristupom književnosti i njenoj interaktivnoj formi. Vjerujem da će to biti veoma interesatno i, svakako, drugačije veče.
ANALITIKA: Na neki način smo se dotakli programa za narednu godinu, ali ne i novca. Postoji intencija da će budžeti za festivale biti sve manji, jer kultura tokom štednje najviše trpi. Da li se i sa manje novca može održati nivo, tako da i turisti i oni koji u Budvi borave zbog Grad teatra, budu zadovoljni ponuđenim?
SMAILAGIĆ: Mislim da je teško dati kvalitetan odgovor na takvo pitanje. Naravno da je moguće uraditi kvalitetan festival i sa mnogo manje novca. Ali, kada ste značajan produkcioni centar kakav je Grad teatar – ove godine imamo tri velike produkcije – i ako već ulazite u neki projekat, onda želite i da on uspije. Ulažete novac i za njega želite dobrog reditelja, dobru glumačku i ostalu ekipu koja će, na neki način, biti garant da će uloženo u projekat biti toga vrijedno, da će predstava imati bogat i dug pozorišni život. I onda ćemo svi biti zadovoljni – i publika u Budvi, koja je odgledala premijerno tu predstavu, i publika na svim onim festivalima i pozorištima gdje će se ona igrati. Stalno nam spočitavaju da dobijamo veliki novac. Ali, pored onih festivala u regionu koji dobijaju mnogo manje novca, ima i onih koji se, na žalost, ne uzimaju kao parametar, a dobijaju i po četiri puta više nego mi. Ne želim da navodim koji su, da se ne bi pogrešno tumačilo, ali nisu ni drugačiji, ni kvalitetniji od nas. Mislim da za kulturu, na žalost, ima sve manje para, a mi, kulturni radnici, bi željeli da ga je sve više, kako bi pravili sve bogatiji program koji bi mogao da dopre do što većeg broja gledalaca.
Kristina JERKOV
(Foto: butua.com, Grad teatar)
