‘Oćemo li na burek - pitanje je na koje se za generacije đece iz centra grada podrazumijevalo mjesto na koje se poziv odnosi, a uglavnom i odgovor - A, no što ćemo! Nažalost mnogih od njih, ali i brojnih drugih Podgoričana, naš grad ovih dana ostaje bez još jednog od simbola koji su spajali Titograd i Podgoricu. Zvanično, poslastičarsko-buregdžijska radnja ,,Korzo“, skraćeno - Š.T. Hamza, a podgorički zajedljivo – Štetni, poslije punih sedam decenija zatvoriće svoja vrata. Podgorica ostaje bez jedinstvenog mjesta na kojem ste mogli probati neponovljivi, zlatno pečeni, krckavi burek, zasladiti se energetskom bombom zvanom šampita ili nekim od orijentalnih kolača zalivenih šerbetom, a žeđ utoliti bozom, limunadom ili špricerom… Novo vrijeme donijelo je nove dileme i odgovore, pa će glavna gradska ulica uskoro ostati bez svoje najstarije radnje.
Sticajem okolnosti, uloga posljednjeg šefa čuvene slastičare pripala je Nailu Aliju, poznatijem kao Nako. Jasna sjeta u glasu ne ostavlja dilemu o tome kako Nako doživljava zatvaranje radnje.
- Već izvjesno vrijeme ozbiljno smo razmatrali da prekinemo ovaj posao, a osnovni razlog leži u činjenici da naši mlađi članovi porodice imaju drugačije prioritete. Oni su, što je i normalno, odabrali svoj životni put. To je jednostavno tako – mladi biraju svoj put i imaju pravo na to. Mi stariji smo radili dok smo mogli… možda smo mogli da izguramo još neki period, ali kako bi sportisti rekli, treba znati kad da se povučeš. Trajalo je dok je trajalo… kazuje trenutno najstariji član ekipe ,,Hamze“.
GENERACIJE
Manje se zna da je poslastičarsko-buregdžijska radnja ,,Korzo“ zajednička firma goranskih porodica Hamza i Ali, bliskih rođaka iz kosovske opštine Dragaš, na obroncima Šar planine. Slastičarski zanat im je porodična tradicija duže od vijeka. Generacije ove dvije porodice pričale su interesantnu priču - od početaka i školovanja u Bugarskoj između dva svjetska rata, kroz vihor i nedaće Drugog svjetskog rata, preko poslijeratne Jugoslavije, kada su kao i brojni drugi vrijedni Goranci krenuli širom zemlje. Najstariji Hamza, Šukrija od oca Tahira (otuda čuveno Š. T. Hamza) u Titograd je došao 1953. godine, a za njim i Sejran Ali i ostala braća. Prvu radnju otvorili su u iznajmljenom lokalu na ,,ćošku Bijelića“ (ugao sadašnje Ulice slobode i Bulevara Ivana Crnojevića), da bi se nakon nepune tri godine preselili na lokaciju na kojoj će ostati do kraja - do sada.
- Mnogo je ljudi prodefilovalo kroz ovu radnju, najviše članova naših porodica, a u posljednje vrijeme uglavnom ljudi odavde, kao posljedica administrativnih poteškoća prilikom dobijanja radnih dozvola za strance. Upravo to je i bio jedan od razloga zbog čega smo prošlog ljeta prekinuli s baštom. Kad u ovakvom poslu radi porodica, onda možeš da se osloniš jer znaš da svako zna svoju obavezu. Kako od naših sinova niko nije htio da ostane, bilo je pitanje vremena kad će doći do ovoga. Već duže je trend odlazak u inostranstvo. Mlađi tamo traže i vide svoju sreću i napredak. Stari kažu – na možeš da biraš gdje ćeš se roditi i umrijeti, ali možeš da biraš da živiš tamo gdje ti je bolje. Iskreno, lagali bismo se ako bismo govorili drugačije – sliježe ramenima Nako.
Ističe da vrijeme čini svoje, da se čovjek mijenja s protokom godina i života.
- Kada sam završio Medicinsku školu, koja se tada nalazila na Pogrebno (današnji Trg Božane Vučinić) ni pomišljao nijesam da ću se baviti ovim. Ali život nije mislio tako. Praktično sam više vremena proveo ovdje nego sa porodicom. Bilo je trenutaka kad smo trebali porodici, dobrih i loših, a nijesmo bili tamo…Sad kad premotavam film i kad razgovaram s djecom, shvatim da zapravo ovdje imam više prijatelja nego tamo. Taj trag je neizbrisiv, zaista smo se mnogo lijepo družili, podržavali… - kazuje Nako.
TRADICIJA
,,Hamza“ je bilo mjesto-svjedok interesantnog perioda ovog grada, svojevrsnih smjena generacija, ali i mjesto koje je čuvalo duh starog vremena i uspijevalo da odoli nekim modernim trendovima. Poslastčarnica tokom nekoliko decenija nije mnogo mijenjala izgled. Jedina veća rekonstrukcija enterijera urađena je krajem 80-ih godina prošlog vijeka i taj izgled je praktično ostao do danas.
- Početkom devedesetih smo planirali malo detaljniju adaptaciju, bio je napravljen i projekat, ali nažalost desilo se što se desilo u onoj zemlji i tada smo odustali od toga. Kasnije smo odlučili da je bolje da ostanemo ovako, autentični, vjerni tradiciji - u prvom redu što se tiče naših proizvoda. Ovo što se sad radi, mi nijesmo htjeli da radimo. Kod nas je sve bilo pripremljeno bez aditiva, bez kozervansa, čisto, prirodno - od sladoleda, preko kolača do boze i limunade – s jasnim ponosom ističe posljednji šef čuvene slastičare, za redovne goste uvijek nasmijani Nako.
ZAHVALNOST
Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka gotovo obavezno mjesto za svraćanje prilikom šetnje korzom, osamdesetih i naročito devedesetih već u sjenci sve brojnijih kafića, ,,Hamza“ je do kraja ostao ,,mjesto do kojega noge same idu“.
- U Titograd i kasnije Podgoricu kod nas su uvijek dolazili ljudi sa svih strana, naravno i stranci. Posebna priča je uvijek bila ljeti, kad su tu i naši ljudi koji su u inostranstvu, a koji su rođeni i odrasli ovdje. Nije bilo šanse da ne svrate, da se ražele sladoleda, boze, kolača i, naravno, bureka. Možda i zbog lokacije, a možda i zbog naših proizvoda, naši gosti su bili i sportisti i glumci, političari i umjetnici, ali i nama posebno dragi, generacije naših komšija i prijatelja iz centra grada, koji su rasli zajedno s nama. Njihova podrška, da je tako nazovem, nikad nije izostala. Bio bi grijeh reći bilo što drugo, osim ovoga i zato svima - veliko hvala – naglašava Nako.
Svima čije su djetinjstvo osladile vrhunske grčke baklave, koje je rashladila neka od neponovljivih sladoled kombinacija, niz čije grlo se slivala hladna boza, koji su žurili do 12 da ne zakasne na burek ili goste vodili na kačamak, generacijama Podgoričanki i Podgoričana, ostaje da uzvrate istom mjerom. U njihovo ime – veliko hvala svim ekipama iz ,,Š. T. Hamze“ i srećno.
Podgorica u srcu
Nako Ali naglašava da ne može preskočiti da u ime svih prethodnika zahvali Podgoričanima na načinu na koji su ih primili i na koji su proveli vrijeme ovdje.
- Bili smo primljeni kao najrođeniji i zato ovaj grad i njegovi stanovnici zaslužuju veliko poštovanje i dugujemo mu veliku zahvalnost. Uostalom, kako bismo drugačije i trajali 70 godina. Kada pričam sa porodicom, rođacima, prijateljima… kažem da ima jedan način na koji možete precizno da ocijenite neku sredinu. Kad ste u nekoj situaciji poput škole ili čekaonice u domu zdravlja, bolnici… ako se niko ne trgne ili začuđeno pogleda kada vas prozovu imenom i prezimenom koje nije uobičajeno za tu sredinu, to je mjesto gdje žive ljudi kojima nije važno koje ste vjere i nacije ili kojem se bogu molite - i tu vrijedi živjeti. E, moja Podgorica je upravo takva i zato je nosim u srcu – naglašava Nako.
