Sjedim i gledam kao u uvjek prema jugu. Sve se nadam da će naići oblaci i zakloniti mi pogled. Kad jednom osjetis Rio de la Platu, gdje god da si ne prestaješ da je njušiš, u nadi da ćeš osjetiti ako ne miris, ona makar eho, one zlatno blatnjave rijeke što je toliko inspirisala
Sabata, Borhesa, Kortazara, Piacolu. Tamo gdje su se izmiješali Baski i Napolitanci, tako sočno da je jezik dugo bio nazivan „kololice“, dok se nije pretvorio u današnji “lumfardo“,
Gardelov,
Gojenecev,
Atahualpin..
Možda zvučim kao nepopravljivo bolesni romantičar, koji se tokom svakodnevice folira da je bezosjećajan, i tokom sve te igre nadvladavanja samog sebe, vjerovatno, nekako, kao uspjeh, vidi pobjeđivanje samog sebe.
Ipak, ponekad, izrone te potisnute stvari, tako daleke od svakodnevnice. Nedostaje mi mnogo stvari u svijetu oko mene da bih se smatrao društveno zadovoljnim bićem.
Mislim, ima tu svega i svačega. i dobrih i loših stvari, originala svakako, ali i mnoštvo kopija, koje se poput lažnih karata neprestano pokazuju.
Najviše mi u društvenoj svakodnevici nedostaje onaj bezazleni, djevičanski, netaknuti, iz duše što proističe- patriotizam. Nema ga niđe za viđet u ove krajeve naše odavno već. Nestankom djevojčica sa crvenim maramama koje recitujući plaču, dok se u pozadini čuje eho državne himne, kao nekad kada su nas bez religije učili da neko, ipak, može biti besmrtan.
Nema više štafeta, cvijeća, prestalo se vjerovati u jednostavnost, u one male stvari koje svi možemo učiniti ne za domovinu, već za sebe same, kako bi, makar, djelimično, ugrijali domove svih nas. To malo mjesto gdje živimo, koje i ako nekada pođemo daleko od njega, nikada neće otići ni pedlja od nas. Čak i onda kad se zavaramo da bilo gdje drugo možemo biti iole srećniji ili ostvariti velike, nametnute, vizije.
Nikada mi nije bilo jasno zbog čega ljudi sa velikih imanja i pašnjaka napuštaju svoje domove prepune domaćeg sira, pršuta, kajmaka, loze, vina. Napuštaju život u izobilju čistote i pravih vrijednosti, da bi kao brojevi živjeli u velikom gradu, u nekom stanu poput pakovanja žvakaćih guma. Odlaze da bi umjesto u sreći i u onome što su radom stvorili sa porodične zemlje, u gradu na sitno skupljali novac. Prebrojavaju sitne bakšiše kako bi skupili za neki polovan auto, mobilni telefon, ili nešto od statusnih simbola potpuno nepotrebnih običnom čovjeku, a svi smo obični ljudi.
Ja sam, nasuprot, svemu, uvjek žudio divljni ili idili provincije, iako sam rođen u prevelikoj gradurini, koji je mnogima bio inspiracija za napuštanje rodnih gruda, razbacanih po onoj velikoj i lijepoj zemlji iz 1977. godine. Možda je upravo to bio vazdašnji izvor moje averzije prema monotoniji masa. U svakom slučaju, inspirisan nedostatkom esencijalnog i bezazlenog patriotizma, pošao sam u potragu dalje.
Pošto bi, po svoj prilici, čekao još dosta vremena na pojavu neke nove „djevojčice koja u suzama pjeva našu himnu“ onako od srca, iz najdubljih djelova duše, bezuslovno sam se oslonio na ono najbliže što imam.Moja, mogu slobodno reći, druga domovina, je dosta mlada zemlja (25 maja 2010. godine napunila je "tek" 200 godina). Tih mjeseci dogodio se spektakl i proslava u slavu Jose De San Martina, gdje je učestvovalo i mnogo naših Argentinaca, poput djevojke sa ručno iscrtanom crnogorskom zastavom.Ima mnogo mladosti sa očima koje se sjaje, ima lijepe mladosti koja lijepo pjeva, od srca, bez da se pitaju- što sam od moje zemlje dobio. Ne pitaju to, već kako na najbolji način mojoj zemlji da pokažem da je volim, bez da ikoga drugog uvrijedim na bilo koji način.
I tako sam naišao na Sole Pastoruti i njenu verziju argentinske himne. Divna Sole zbog koje današnja omladina u Argentini opet voli originalni folklor, zbog koje je u zemlji tanga i zambi, tango opet omiljena muzika. Oni koji su ljubitelji fada sigurno će se sjetiti Amalie Rodrigez, e pa to je to, najbliža moguća usporedba.
U međuvremenu, ja ću se zanositi sjajem oči Soledad Pastoruti dok pjeva argentinsku himnu. Osjećaću njen ponos kao da je moj, njenu ljubav i patriotizam.
Dok čekam svoje, poistovjetit ću se sa sebi najbližim, sa onim komadima duše koji trepere dok Sole pjevajući himnu zamahuje desnom rukom, i zacaklenjih očiju gleda ka nebu...
