Snijeg prekriva svaki dio te planine, a fotografske zapise iz tog kraja poslao nam je cetinjski književnik i publicista Božidar Proročić.
On se pješke zaputio od Ivanovih korita i prešao je kilometre kako bi fotografisao neke od najznamenitijih lokaliteta Lovćena pod snijegom.
"Oko mene, kameno more čini se beskrajnim, dok se snijeg i led spajaju u savršenu harmoniju. Svaki zamrzli kamen sakriva tajnu čiji odjeci dopiru do mene, podśećajući me na sve one priče koje su ostale nezapisane ali žive u narodnom pamćenju. Lovćen je čuvar legendi, istorije i duša svih onih koji su kročili njegovim stazama. Dok nastavljam, ośećam kako me Lovćen uči skromnosti i zahvalnosti. Svaki korak je prilika da zastanem i razmislim o životu o svojim usponima o budućnosti. Snijeg koji mi prekriva stopala kao da me podśeća na to da su koraci koje pravimo u životu poput tragova u snijegu — prolazni, ali uvijek sa svrhom. I dok razmišljam o svemu, ośećam da me Lovćen prihvata, čini dijelom svoje priče, dijelom svoje tišine", navodi Proročić u svojim zapisima sa Lovćena.
Upravo na toj planini, dodaje on, ovih se dana naročito može doživjeti koliko je priroda moćna, koliko nas nadilazi, ali i koliko budi.
Proročić je bio i na Veljem Bosturu - usnulom selu koje je ovih dana prekriveno bjelinom.
"Svaka kuća, svaki detalj, djeluje poput slike iz davnina, zamrznute u vremenu. Ovđe, đe se čini da je vrijeme stalo, ośeća se iskonska povezanost čovjeka i prirode. Snijeg pokriva krovove i puteve, brišući granice između svakodnevice i bajke. Mir koji vlada ovim mjestom nije samo tišina, već duboka harmonija, odmor za dušu. Dok posmatram ovo zimsko savršenstvo, razmišljam o onima koji su ovđe živjeli o njihovoj svakodnevici prepunoj izazova, ali i nevjerovatne snage i prilagodljivosti. Ovo selo, u svojoj jednostavnosti i ljepoti, šapuće nam priču o neuništivom duhu i suživotu sa prirodom o životu koji se ne mjeri brzinom, već smirenošću i dubinom", navodi on.
Lovćen je simbol i nasljeđe koje moramo ostaviti generacijama koje dolaze, ističe Proročić.
"Pitam se hoće li ga i oni doživjeti onako kako ga mi sada vidimo – lijepog, magičnog, okovanog ledom i snijegom, kao čuvara vremena i prostora. Nisam siguran. Klimatske promjene, ljudska nemarnost i brzina modernog života neumoljivo mijenjaju svijet. Planeta na kojoj živimo, naš jedini dom, postaje ranjivija sa svakim danom. Zaboravljamo da su njeni darovi ograničeni, da su njene ljepote krhke i da je ona kao i Lovćen, povjerena nama na čuvanje. Naša odgovornost je da je štitimo, da je čuvamo, jer bez nje nema ni naših priča, ni naših staza, ni naših śećanja. Ako zaboravimo na tu obavezu, sve ono što sada smatramo vječnim moglo bi se pretvoriti u samo blijedo śećanje na ono što je nekada bilo", napominje on.
