Za Novljane se Nikolaidis "rodio" 2005. "Ubili" su ga 2024.
Ne zna se ko je direktni izvršilac zločina, ali poznavajući moje sugrađane, kad popusti odbrana ovog neodbranjivog djela, progovoriće svi. Reći će i ono što ih niko ne pita.
Ako smo po nečemu poznati, jesmo po tome.
Dobro, poznati smo i po šarmu. Onom mediteranskom. Reče, poslije svega, predsjednik Opštine Katić, čovjek bez šarma.
Sam sam neđe u jednom tvitu rekao da je moj odnos sa Nikolaidisom bitter-sweet.
136Bezobrazan je - ok.
Generalizacija – not ok.
2005 - not ok.
Od 2020 - ok.
Kad to sagledamo tako, kapiramo da je on znao nešto više još tada. Znači, do nas je. Do mene je.
E, ove četiri godine su pravi razlog "spaljivanja" pisca. Moraju nekako da mu "prekinu" znanje, jer dostina se, uključujući i mene, sad vraća dosta unazad, kupi to znanje, ne samo Nikolaidisovo, uviđajući koliko nas je koštalo preskakanje lekcija.
Ako ste čitali taj tekst iz 2005. mogli ste da vidite da nije štedio ni Voja Stanića, vječnog izbornog džokera DPS-a u to vrijeme, iako sam siguran da je Vojo branio Emira Nemanju sagledavajući slučaj kroz prizmu umjetnosti, jer je dotični tada imao velike planove za školu režije na mjestu đe je sada kafana i lux apartmani.
Nije štedio ni ratne huškače, jer Bože moj, jedan od najvećih je Novljanin, toliko velik da je Stanić "mala beba" u svom svijetu, koliko je ovaj nepomenik velik u tom mračnom svijetu.
Sve to u gradu okupanom sunčevim zracima, nikad u mraku, reklo bi se.
Pokušao je Andrej tada da nas probudi. Mi smo spavali, uljuljani.
Kad smo se probudili, u ljeto 2020. ukapirali smo da nam likovi iz njegovog teksta ponovo vode kolo. I u gradu, i u državi.
Ne, nije "ono" kolo, ono crno-bjelo, ovo je šareno, razdragano, uključuje i dječicu, i stare, i mlade, i domaće i furešte. Svi se raduju, karneval je, nema ljutnje.
Pa šarmiramo komšije tako što im dovedemo jednog od najboljih pjevača ikad sa ovih prostora, dođe baš dosta ljudi iz okruženja, iz Bosne posebno, vole svog Halida baš kao i mi, ali im onda poslije koncerta iz kućica puštimo malo i Baju Malog Knindžu, da ih čisto naučimo kako se to prakticira sloboda govora kod nas.
Na kraju fešte, koja slavi cvijet kao univerzalni znak svega lijepog na ovom svijetu, kao šlag na torti, prije Prljavog Kazališta, nekada predstavnika novog talasa u muzici kod nas, serviramo govor vrijedan poštovanja svakog neonacističkog poklonika, i uz pomoć feštađuna koje smo obukli tako da neodoljivo podsjećaju na KKK, spalimo pisca.
Ne političare, koje smo spaljivali od kad pamtim za sebe i od kada pratim, ne nekog imaginarnog pripadnika društva koji je nešto zabrljao dobrano, nego baš pisca.
Za ove prve se niko nije bunio nikad.
Za pisca hoćemo.
A ja ću, objašnjavajući gostima neke "slučajne" praznične anomalije u režiji istih karnevalista (kako ih nazva Katić) koji su nam servirali pisca na lomači, kao što su fešte zbog kojih sam ja ovaj praznik nazvao Praznik Mimoze i Hercegovine, probati da objasnim i to zašto su od svega lijepog iz crnogorske kulture, morali da gledaju baš ovaj mračni performans.
Novi talas, reći ću, kisjelo se smijući se pognute glave.
(Autor je Novljanin)
