vaj tekst zamišljen je kao svojevrsna supstitucija onih propuštenih pitanja i bodrenja koja su mogli i trebali da im upute njihove koleginice i kolege, ali i veći ili makar svjesniji dio crnogorske javnosti. Riječ je o crnogorskim novinarkama i građanskim aktivistima i aktivistkinjama koji su prije nešto manje od godinu dana u međunarodnoj javnosti označeni kao ekstremisti, zatekavši se na BIRN-ovoj Mapi ekstremizma.
Ta izostala pitanja i ohrabrenja mogla su biti i sasvim jednostavna - Kako si? I - ne vjerujem u stigmu koja ti je dodijeljena, jer poznajem i poštujem tvoj dosadašnji angažman i trud. Ili, trebalo ih je biti upravo onoliko koliko je onih koji u njih nisu povjerovali. Nije lako pokazati i verbalizovati solidarnost. Postoji uvijek i ne mala količina straha da ćete, ukoliko pružite podršku i stvari nazovete pravim imenom i sami završiti kao žrtva novouspostavljenog ostrakizma. Da ćete biti isto tako označeni, pa potom i gurani na društvenu marginu, pod uznemirujućom stigmom „ekstremista“ ili „ekstremistkinja“. A to je stigma koja ima moć da preko noći promijeni vaše lične i profesionalne živote. Do neprepoznatljivosti. Nakon, dakle, nešto više od deset mjeseci, u trenutku kada nakon BIRN-ove revizije njihova imena više nisu na mapi, ali nema ni izvinjenja ni jasnih ograda od ,,istraživačkog“, tima koji ih je na mapu lansirao, razgovarala sam sa novinarkom Kaćušom Krsmanović i građanskim aktivistom Aleksandrom Sašom Zekovićem.
Na moja pitanja – kakve su bile posljedice ove stigmatizacije i kako ste reagovali na očiglednu praksu ostrakizma u društvu koje se deklariše kao demokratsko? Kakve su bile reakcije u vašem okruženju, kakve su bile (ili jesu još uvijek, i nakon više od deset mjeseci) posljedice za vaš profesionalni i lični život – odgovorili su...
Kaćuša Krsmanović: ,,Narušavanje porodičnog i ličnog mira je, vjerujem, najteža posljedica koju i danas trpi svako od nas devetoro. Od dana kada je objelodanjena BIRN-ova mapa „ekstremista i radikalnih desničara“ naše porodice sa strijepnjom gledaju na svaki naš izlazak iz kuće, a i mi smo i dalje u strahu da bilo ko, kada se sa nekim od nas pojavi u javnosti – kafiću, restoranu, parku, na ulici – može doživjeti, ako ništa drugo, neprijatnost od nekog stvarnog radikalnog desničara ili klerikalnog ekstremiste, kojih je, nažalost, u Crnoj Gori mnogo.
U početku su neki od nas pribjegli i svojevrsnoj samoizolaciji. Tako da je ova mapa i te kako uticala na naš društveni život. Na društvenim mrežama i dalje smo izloženi prijetnjama i uvredama, a onima koji nam ih upućuju „argument“ je BIRN-ova mapa... I predstavnici vlasti nerijetko, u obračunu sa neistomišljenicima, posezali su za BIRN-ovim „istraživanjem“... Ono što dodatno vrijeđa je činjenica da su autorka spiska i urednica istrajavale u tvrdnjama da raspolažu čvrstim dokazima za nas i prijetile da će spisak biti proširen... Mape više nema, izostalo je izvinjenje BIRN-a, velike i uticajne medijske mreže, pa je tako njihov spisak nepoželjnih ostao da nam visi nad glavom kao omča za kojom će posegnuti svako kome se ne dopada naš javni angažman. Ovaj spisak još jedan je primjer sunovrata novinarske profesije i etike na Zapadnom Balkanu, ali unosi brigu i nemir zbog toga što iza tog projekta finansijski stoje snažne demokratske države u kojima ovako nešto ne bi bilo moguće“.
Aleksandar Saša Zeković: ,,Ovo nije prvi put da moj aktivizam nailazi na odmazdu vlasti, ali je nekako bolnije i razornije kada iza dezinformacija i klevetničke kampanje deklarativno stane BIRN, kao NVO sa ozbiljnim međunarodnim donatorima iza sebe. Prvobitni izvještaj BIRN-a je značajno degradirao moj profesionalni život. Definitivno se dogodio jedan obmanjujući uticaj sa značajnim posljedicama, samo zato što sam bio otvoreni kritičar nacionalističkih i hegemonističkih politika i programa zvanične Rusije i Srbije, i dijela SPC kao njihove ekspoziture u Crnoj Gori. Organizator sam prvog antiratnog mitinga podrške Ukrajini nakon invazije Rusije. Od BIRN-ovog izvještaja izložen sam dodatno pojačanoj represiji, koja nije ništa manja od one koju sam trpio od nacionalista Kremlja i zvaničnog Beograda, zbog čega sam bio i pod mjerama policijske zaštite. Povukao sam se sa Facebooka i napustio sve funkcije u društvenom pokretu Građanska inicijativa ,,21. maj“ u kojem sam bio aktivan i u kojem sam imao podršku gotovo 80% članstva. Prinuđen sam da živim prilično izolovano kako druge ne bih izložio neprijatnostima, strahu i nasilju. Mnogi su rezervisani i otvoreno kažu da ne žele dalji kontakt do boljih, sigurnijih, vremena sa mnom, kako ne bi postali vidljiviji i kolateralna šteta. Slično mi se dogodilo i 2007.“
Ostrakizam kao praksa uklanjanja glasnih političkih i ideoloških neistomišljenika iz javnog života, ćutanje i autokratski režimi su nerazdvojni. Nerazdvojni su, isto tako, i solidarnost, glasna i nedvosmislena podrška i građansko društvo. I svako od nas, u svakom trenutku, ima mogućnost izbora. Upravo po toj vrsti izbora će nas, kada tome jednom dođe vrijeme, razlikovati u udžbenicima istorije…
