Ono što se danas dešava u Crnoj Gori dobrim dijelom ide na savjest onih ljudi koji odlučuju o profilu medija, a i kukavičluku onih koji revnosno prihvataju da im se - diktira u pero.
NOVINARSTVO I DEMOKRATIJA
Novinarstvo i demokratija čvrsto su povezani i u jakoj međusobnoj zavisnosti. Smatram, da kao takvo treba da bude misija, a ne biznis. Umjesto da djeluje kao filter i za čitaoce i gledaoce da iskube istinu iz propagandnog galamatijasa, mediji uglavnom samo transkribuju spinovanje suprotstavljenih gledišta bez konteksta.
Nekad je teško pogoditi što je novost, a što komentar. Preplavljeni su trivijalnom zabavom, bez edukativnog sadržaja, tekstovima koji su samo trač i uvrede. Često se o nekoj temi ili projektu piše kao da se pojavljuje prvi put, a ona se u javnosti provlači već godinama, kao npr. projekat žičare na Lovćenu. Broj medija prema broju stanovnika pretjerano je velik i pitanje je ko to plaća ili podmićuje. Čast onima koji predano, stručno i profesionalno rade, ali bi se za ostatak moglo primjeniti ono što kaže Sirano de Beržerak: "U šest slova pismenost vam stala, koja skupa znače jednu riječ - budala".
Kod Crnogoraca, gotovo kao po tradiciji, postoji nezasita glad za isticanjem, prvačenjem i megalomanstvom, što kod nekih dovodi do deformacije ličnosti i patološkog stanja. Međutim, za konstruktivne društvene aktivnosti nedostaje discipline, upornosti i dosljednosti, a posebno svijesti o međusobnoj zavisnosti u urbanom životu. Mi smo građanska država bez građanske odgovornosti i poštovanja reda i zakona, što se najbolje ogleda u tome kako štitimo jedni druge od pogubne korona zaraze.
NADGRADNJOM KA NAPRETKU
Predsjednik Đukanović je prihvatio izazov vremena i napravio duboki "hirurški zahvat" u istorijski utemeljenu geostratešku vododjelnicu balkanskog prostora, i preusmjerio Crnu Goru prema Zapadu. Konačno smo se prvi put u istoriji našli na pravoj, ali neutabanoj stazi. Djelovanje u prelomnim istorijskim fazama veoma je zahtjevan posao, jer se ne ide samo naprijed, pravolinijski, već često ulijevo ili udesno, a ponekad i unatrag. Uz to, Crna Gora je jedna od rijetkih država u kojoj značajan dio populacije nije samo protiv Vlade, već više protiv same države, u čemu ima neskrivenu materijalnu i moralnu asistenciju od srpske Vlade i SPC, koje u kontinuitetu nastoje da podrede Crnu Goru njihovim imperijalnim planovima.
Smatram da svako onaj ko osjeća pripadnost hiljadugodišnjoj tradiciji i kulturi svoga naroda treba da doprinese da se ta nova orjentacija naše države utemelji, da bi moglo da se nastavi sa nadgradnjom ka daljem napretku.
Saznajemo da nova vlast priprema "hitnu konsolidaciju demokratije". Pošto ovako sročena fraza podsjeća na naše poslovično rješavanje problema na "o'ruk", citiraću što o tome kaže internacionalno poznati autoritet, Lee Kuan Jew, čovjek koji je kao predsjednik Singapura samo u jednoj generaciji napravio svjetsko ekonomsko, socijalno i društveno čudo od svoje zemlje.
"Moj život nije vođen ni jednom filosofijom ili ideologijom. Ja samo slijedim ono što može uspješno da zadovolji svakodnevne životne potrebe većine ljudi, uz maksimalne lične slobode kompatibilne sa slobodom ostalih u društvu. Za uspješnu transformaciju društva, kao prvo, potreban je odlučan lider - koji treba da ima osjećanje što je realno - efektivna administracija i stroga društvena disciplina. Demokratija, jednakost, zakon i red navode se na Zapadu pogrešnim redosljedom. Na prvom mjestu mora biti red, jer se bez njega ništa ne može postići, niti bilo koji zakon - primijeniti. Demokratija je rastegljiv pojam podložan raznim uticajima i propagandi, pobuđuje mnogo nekontrolisanih emocija, naročito kad se lideri pojedinih partija međusobno svađaju. To se prenosi na narod, što slabi unutrašnju koheziju društva, rasipa dragocjenu ljudsku energiju i šteti razvoju i napretku" - kaže Lee.
Đukanoviću se može štošta prigovoriti, ali je zaveo određeni red i disciplinu, što je personalizovano u njegovoj ličnosti. Politika mu je bila uspješnija od ostalih u okruženju, a njegova vizija o budućnosti Crne Gore ogleda se već u projektima Porto Montenegro, Luštica bej, podmorskom kablu i ostalim. Smatram da je njegovim ukupnim političkim angažmanom vjerovatno postignut kritičan demokratski potencijal, koji će spriječiti regresiju i vraćanje Crne Gore u prošlost i balkansko bespuće, bilo ko da je na vlasti.
SPC I POLITIKA
Nasuprot njemu, pored prosrpske opozicije, našli su se otpadnici iz indipendističkog pokreta, sa svojim dubioznim stavovima i perfidnim oportunističkim ambicijama. Tako je Miodrag Perović evoluirao od independiste u Sokratovog dvojnika, da bi završio kao ipođakon koji drži skute jednom provincijskom mantijašu, a koji iza Njegoša prikriva svoje nepostojeće crnogorstvo i svoju pseudo-hrišćansku licemjernu kombinatoriku. Pop Gojko kaže da se SPC samo jednom, silom prilika, desilo da zagazi u politiku, ali se zaklinje da se to nikad više neće ponoviti...
A, SPC je već trideset godina zaglibljena u političko prostituisanje pravoslavlja, đe god je stigla i bavi se poslovima na kojima bi joj zavidio bilo koji klan kriminalaca. Pop Perović kaže da bi branio i džamije, dok se njegov duhovni otac naveliko priprema da ruši crnogorske spomenike, kao što su Talibani porušili skulpture Bude iz šestog vijeka u Avaganistanu. Zainatio se da posvetosavi Balkan i Evropu, a priprema se da sravni vrh Lovćena za svoje halicunantne projekte.
"MESIJE" IZ MORAČE
Tako sada imamo u Crnoj Gori dvojicu samoproklamovanih mesija iz Morače, dva srebroljupca, dvije emotivno zakatančene prilike na čijem se licu nikad ne ukaže normalan ljudski osmjeh... Međusobno se dopunjuju u pohlepi za moći i parama. Pravo mjesto im je u djelu Radomira Konstantinovića, "Filosofija palanke".
Perović se samo povremeno pojavljuje u javnosti da bi nas udostojio svojim briljantnim političkim umom, pri čemu koristi rezone koji bi začudili i nekog đaka osnovca. U polemici je zaguljen ko repa sljuštena kosijerom, kako bi to rekao Vinjon. Iz svake mu se rečenice cijedi intelektualni i moralni kukavičluk. Nedavnim izborima za njega je već ostvareno pomirenje dvije Crne Gore i još kaže da je poraženo partizansko i četničko shvatanje našeg društva. Očito mu smeta što nam je od partizanskog shvatanja ostao jak i ukorijenjen antifašizam, po kojem smo poznati i priznati u svijetu, dok se četništvo, odlaskom komunizma u istoriju povampirilo, sa sve jačim pretenzijama za pripajanjem Crne Gore Srbiji i zatiranjem svega što je crnogorsko.
Podižu spomenike najvećim ratnim zločincima, a SPC ih proglašava za svece. Izvan je svake pameti kad Perović tvrdi da je SPC prihvatila ideju građanske Crne Gore. Danas, Crna Gora nema većeg neprijatelja u svijetu od Srbije i SPC, sa kojima se Perović sprema da demokratizuje Crnu Goru. Uz njega se formirala "nezavisna" novinarska trojka - dva đetića i đevojka. Treba im zapjevati: "Peroviću ćut, ne zbori, novinu ti Milo stvori".
Udarna pesnica je Željko Ivanović, "big boj" seoski đilkoš bez domaćeg, a kamoli društvenog vaspitanja, u čemu se mogao uvjeriti svako ko je jednom sjeo sa njim za sto. Ajnštajn kaže: "Od ignorantnosti jedino je gora arogantnost", čega ovo veliko novinarsko pero ima na pretek. Ne kaže se bez razloga da - kad mala tačka odluči da postane nešto veliko, ona se naduva i postane - nula! Protiv sam svakog nasilja, ali kad vidim kako je ovaj prosto opsjednut da ljude o kojima piše ponizi i uvrijedi, zažalim za dobrim starim vremenima kad se pazarnim danom ovakvijema udaralo javno bičem po obrazu na koji sjede.
Srbi i posrbice u Crnoj Gori imaju važnost samo dok otaljavaju poslove za beogradsku čaršiju i SPC i dobiće nogu u zadnjicu kako se to već redovno dešavalo onima koji mokre po svojem ognjištu za tuđinski interes.
Rečeno je - najdalje stigne onaj ko pokuša da pobjegne od sebe!
POLITIČKI KAMELEONI
Dritan Abazović se ne može čudom načuditi što ga je snašlo. Žarko Rakčević, politički kameleon, koji pravi profit i na prodaji zastava, gurnuo ga je u dublju stranu bazena, pa sad kao "accidental political leader" (slučajni politički lider) mora svakome da dokazuje da - zna da pliva. Razmišlja u politici u bijelo-crnim okvirima, a u životu je najviše sivog. Kaže da je politika živa materija, a ja bih rekao više živi pijesak u koji se polako, ali sigurno, tone. Oni isti koji ga danas hvale na sva zvona i koji su mu otpanegiričili dobrodošlicu postaće njegovi politički grobari koji ne prezaju ni od čega. U pravničkim spisima često piše: "razmotriti svaku činjenicu posebno, i svaku činjenicu u odnosu i međusobnoj vezi sa ostalim". No, Abazović razmišlja jednodimenzionalno i jednovremenski, sa apsolutnim fokusom na jednu ličnost, što nije analitički prilaz stvarnosti. Prosuo se na sve strane i stalno nešto garantuje i daje svoju riječ pozivom na njihov Sporazum kao da je to Kuran ili Biblija. De Gol je kazao: Ugovori su ka' djevojke ili ruže - cvjetaju dok su u cvatu. Ne pomišlja ko stoji iza njegovih novih saradnika, a ko iza njega. No, kad dođe do neminovnog zatezanja konopca, brzo će biti jasno ko će udariti zadnjicom o ledinu.
Zdravko Krivokapić dijeli cjelive na sve strane kao neka smjerna monahinja. Ne vjerujem u ljude koji javno i naglašeno ističu svoju predanost Bogu i crkvi. Tako se ne ponaša istinski vjernik.To više liči na glumačko prenemaganje po metodi Stanislavskog. Krivokapić ispod obraza ima nekoliko obrazina, koje polako i oprezno otkriva "da se Vlasi ne dosjete." Tvrdnja da se Srbija nije miješala u izbore je notorna laž i pokazuje kakav se karakter krije ispod ovog ljeporječivog i cukranog mekušca. Tješi me što sam davno pročitao, mislim kod Kiša, da je lukavstvo - inteligencija glupih. Podlo je i jeftina demagogija pripisati fašistički karakter himni, zbog toga što je Sekula Drljević samo dodao neke stilske korekcije na himnu koja je potekla iz naroda i već bila u upotrebi u raznim prilikama. Poznato je da je njemački kompozitor, Rihard Vagner, bio antisemita i preteča nacizma, ali mu se opere i danas izvode čak i u Njemačkoj, što bi Krivokapić kao poznavalac njemačke kulture morao znati.
Aleksa Bečić brzo se udaljava od prljave predizborne kampanje, očekuje da mu se što prije zaboravi prošlost i svoje karte drži blizu. Glavni mu je cilj bio da iz voza izbaci mašinovođu, a onda da nastavi istim vozom u istom pravcu, tvrdeći da pređeni put ništa ne vrijedi. Bojim se da će se ta prerušena kompozicija kretati ka Evropi brzinom kao nekada uskotračni voz "Ćira" uz Sutorman.
Ponovo buđenje našeg istorijskog trajanja i sudbine bitisanja na balkanskoj vjetrometini ima moćnu snagu. Vjerujem neće proći dugo dok budemo pisali politički nekrolog prosrpskoj novoj Vladi i njenim trabantima i jednoj tuđinskoj i obeščašćenoj mitropoliji.
Na kraju, umjesto pozdrava iz Kalifornije, poručujem Miodragu Peroviću - kad bih imao tvoj karakter, Miško, objesio bih se za najbližu granu!
