Jedan od najcjenjenijih filmskih stvaralaca s prostora nekadašnje Jugoslavije, svjetski poznati režiser Lordan Zafranović, po sopstevnom priznanju, živi „iz filma u film“. Za njim je već stotinu naslova, od kojih su dva – „Okupacija u 26 slika“ i epizoda iz dokumentarnog serijala „Tito – posljednji svjedoci testamenta“ prikazana ovih dana u Podgorici, u okviru festivala Odakle zovem.
Iako većina njegovih ostvarenja, kako sam ističe, donosi teme iz života ili istorije, Zafranović se svakako se proslavio onima u kojima je govorio o „ratnim preispitivanjima zla oko sebe“, što je bilo „iritirajuće za određene sredine“, pa su ti filmovi pretvoreni u nešto drugo.
- Nisu promatrani na način estetike, nego su se promatrali dosta zasljepjujuće, zavisi iz koje ideološke grupe su dolazili ti kritičari i gledaoci. Bavio sam se filmom – nisam se bavio ni politikom – kaže čuveni reditelj i scenarista za Portal Analitika.
Ratna trilogija: U centru pažnje je svakao ratna trilogija započeta „Okupacijom u 26 slika“, i kojoj još pripada „Pad Italije“ i „Večernja zvona“, ali angažovanost u svojim djelima dokazuje i najnovijim, kapitalnim projektom – dokumentarnom serijom „Tito – posljednji svjedoci testamenta“, premijerno prikazane početkom godine na Hrvatskoj radio-televiziji.
Govoreći o radu na ratnoj trilogiji, prisjeća se saradnje sa umjetnicima koji su značajno obilježili stvaralaštvo jugoslovenskih prostora u dugom periodu: Mirko Kovač, Danilo Kiš, Filip David, Ranko Munitić. Njihova želja je bila da u filmove pretoče svoje strahove da će se istorija ponoviti – sve ono što su, već krajem sedamdesetih i u osamdesetim godinama, uočavali u nekim promjenama.
- Na žalost, mislili smo da je to jedan krik prošlosti. Zato smo scenu masakra u autobusu namjerno naglasili kontrastom ljepote Dubrovnika, da to djeluje još stravičnije; scenom koja je proglašena za jednu od najsurovijih u povjesti kinematografije. Međutim, istorija se, na žalost, ponavlja. Kada se desio ovaj rat devedesetih godina, bio sam u to vrijeme u Parizu i radio film „Testament“. Nizao sam u montaži kadrove iz '41. preko dana, a navečer bih na televiziji gledao iste kadrove uživo. U isto vrijeme su se kod mene dešavale i '41. i '91. Onda smo došli do zaključka da smo sve filmove - radili uzalud, da smo imali iluziju da može film promijenti bilo šta u svijesti gledaoca i da se historija ponovila po gotovo istom scenariju.
Suočavanje sa zlom rata: Iako želeći da, barem ponekad, napusti političko bojno polje u umjetnosti, Lordan Zafranović to nikada nije učinio od filma „Krv i pepeo Jasenovca“, ostvarenja koje je doživjelo svojevrsnu cenzuru, sredinom osamdesetih. Nakon njegovog prvog susreta sa tim zloglasnim mjestom, bio je zastrašujuće iznenađen užasom i zlom koji se tamo desilo; nekoliko dana nije mogao doći sebi.
- Do tada sam se bavio filmom više s formalne strane nego sadržajne, jer me zanimao medij sam po sebi. A onda sam tamo u Jasenovcu odlučio da bi film trebalo staviti u funkciju, da bi to trebalo prikazati svijetu... Film je bio napadnut, strpan u bunker, a onda su ga, pod pritiscima, morali prikazati. Emitovali su ga na drugom programu u isto vrijeme kada je na prvom programu bila Lepa Brena. Jasenovac je prošao neprimijećeno, jer su svi gledali Lepu Brenu.
Osvajanje slobode i pad deologija: Govoreći iz bogatog iskustva umjetnika iza koga je čak pet decenija stvaralaštva, ali i dvadesetak godina života u Pragu, posebno se osvrće na stav Čeha, da je u odnosu s njihov, jugoslovenski specifični sistem bio – „socijalizam sa ljudskim likom“. Zafranović, pak, dodaje da pravo stanje nije bilo ni primaći tome. I sam se sa tim susreo u više navrata.
- Bile su ideološki vrlo stroge situacije, dosta zabranjenih filmova, uz ideološke komisije i cenzure... I bili su cenzurirani filmovi. Pa i moj film „Pad Italije“, na inicijativu Saveza boraca Dalmacije, bio je zabranjen skoro šest mjeseci. Međutim, čini mi se da smo mi upravo zbog osvajanja tih sloboda – malo zabrane, pa puste na kraju balade - stvorili filmove koji su bili kontra ideologije i otvarali neki mali prozor sve više. U toj maloj bici sa ideologijom su stvarana vrlo slobodna djela, bez obzira na kritiku sistema. Bez kritičkog stava prema sistemu u kome živiš, vrlo se teško mogu napraviti značajniji filmovi – ističe Zafranović.
Ipak, vrijeme u kome je onda stvarao, kaže, svaki put je donosilo i novi osvojeni stepenik slobode. U tome je bila draž umjetničkog rada, kao i u nekoj vrsti takmičenja između autora poput njega, Želimira Žilnika, Dušana Makavejeva, Živojina - Žike Pavlovića.
- To su bili filmovi koji su tukli šakom u oko ondašnji sistem i koji su zabranjivani. Ali, imali smo fenomenalan raspored u gradovima. Ako su vas napali u Zagebu, imali ste satisfakciju i obranu iz Beograda. Ako su vas napali u Beogradu, imali ste obranu u Ljubljani. Imali ste, kako sam govorio, „izlaze za nuždu“, što je danas nezamislivo. To su bili kulturni centri koji su disali i koji su progonjenog autora odmah prihvatali. Ja, eto, nisam mogao da radim na Akademiji u Zagrebu, jer sam se sukobio s ljudima iz Masovnog pokreta, '71-'72 godine, oko filma „Teroristi“ Krsta Škanate. Oni su htjeli da se film zabrani, ja sam na jednom velikom sastanku društvenih radnika zahtijevao da se pusti, i tu sam bio izbačen iz društva, uz velike posljedice.
Tada je otišao u Beograd, koji ga je rado prihvatio, i gdje je napravio za njega vrlo značajne filmove, poput „Predgrađa Ibisa“ i „Ubistva u noćnom vozu“, upoznao Mirka Kovača... Danas više, smatra Zafranović, nema tako lakih izlaza, odlaska u drugu sredinu, ako ne možeš da radiš u vlastitoj. Politika je napravila mali haos u njegovom i životu njegovih bližnjih.
- Nisam mogao ni sanjati da moja vrlo nježna djelatnost, koja se zove rad sa glumcima, montaža, u jednom zatvorenom prostoru, da intimna radnja može da bude toliko opasna. Morao sam napustiti vlastitu zemlju, spašavajući film „Testament“. I, istina, spašavajući vlastiti život. Zamnom je išla strahovita novinarska hajka koja je dovela u pitanje čitavu moju familiju i okolinu, i oni su zbog toga imali strahovite posljedice... Ali, ko je mogao da sanja šta će se desiti? Niko od nas nije mogao pretpostaviti da će to biti tako okrutno.
Paris exite: Njegov izlaz za nuždu je bio - Pariz. Htio je da završi svoj posljednji film „Testament“, barem je tako mislio, i posveti se slikarstvu koje je završio prije filmske akademije u Pragu. No, tehnika mu nije išla, a onda mu je u ruke dospjela knjiga Vidosava Stevanovića „Ostrvo Balkan“, o ratu koji je upravo bjesnio na ovim prostorima. I – film je opet bio njegovo ishodište. Pet godina je radio scenario, sve je bilo spremno za početak snimanja, ali je onda producent filma na berzi izgubio nebrojene milione... Sve je otkazano, a na realizaciju filma se i dalje čeka.
- U tom razočarenju, čovjek mora da stisne zube i da radi dalje. Ja sam shvatio da ništa drugo ne znam raditi - osim filma. I tako sam mu se ponovo vratio. Otišao sam ponovo u Prag, tu dobio zaista izuzetnu poziciju i odmah napravio jedan igrani film.
Kaže da su češki scenariji nastavili da stižu na njegovu adresu, ali da mu nisu zanimljivi, jer „nisu vezani za njegovu intimu i nije htio da potroši četiri godine u nečem što ga ne interesuje“. Među nezavršenim projektima, kojem se ovih dana vraća, je i „Moć ljubavi“, film o bratskoj ljubavi naspram ljubavi prema ženi, na čijem će scenariju opet raditi s „velikim i dragocjenim saradnikom“ Mirkom Kovačem.
Značaj YU kinematografije: Veliki dio kinematografske zaostavštine prostora bivše Jugoslavije tokom ratnih devedesetih je brisan. Njen povratak u život je spor, težak, a nema ni podsticaja čelnih ljudi kakvi su postojali u pionirskim godinama nakon Drugog svjetskog rata.
- Stvaralali su se studiji, Tito ih je zapravo, osnivao, uključujući i Lovćen film u Crnoj Gori. Sve se polako stvaralo, sazrijevalo, a onda je kinematografiju koja doživjela jedan svjetski rast, ponovo prekinuo rat. Osamdesetih godina smo imali filmove na svim znamenitim svjetskim festivalima, u konkurenciji najboljih. Imali smo veliku kinematografiju sa velikim producentima, koji su i u svijetu bili poznati... Bila je to neka renesansa filma, koju je rat prekinuo.
Zafranović dodaje i da sve ono što je nastalo u vremenu socijalizma, više nije prikazivano, a generacija koja sada ima dvadeset i nešto godina, nikada nije vidjela neke filmove, niti zna da je takva kinematografija postojala.
Sa jugoslovenskom kinematografijom su nestali i ovdašnji kriterijumi za sedmu umjetnost: „Nakon nesretnog rata '90-ih godina i raspada Jugoslavije, stvaranja novih država, išlo se u, takozvane, nacionalne kinematografije. Više nije bila važna kvaliteta, već isticanje nacije. Nacija, nacija, nacija – sa svih strana. Radili su se neki sivi filmovi kojima je istjerana publika“.
Filmska publika ovih prostora bila je izuzetno brojna, a nestala je zajedno sa bioskopskim salama i domaćim filmovima koje više niko nije htio da gleda.
- To je postala jedna siva zona, bez kontrole, bez producenata. Producenti su postali sami autori i uzimali su novce od ministarstava kulture i bogatili se. Filmovi više nisu bili važni. Danas je ta kinematografija potpuno pusta, bez kriterijuma, mada se neke stare stvari počinju pomalo vrtjeti...
I u nekadašnjem okruženju, kako je Zafranović već rekao, bilo je teško praviti iskorak i snimiti film koji će pomjerati granice, izazivati čuđenja i osude, iza kog će, možda, stati neka druga strana. Mladi sineasti ni tada, a još manje sada, nemaju mogućnost da uđu u svijet filma nečim tako velikim. „Imao sam privilegiju da uradim dosta filmova prije „Okupacije“ i već sam stekao određeni kredit, koji sam mogao iskoristiti. Mogao sam prkositi, mogao sam, jednostavno, da „zalijepim pljusku“ određenim ideološkim protivnicim. Međutim, mladi čovjek koji se sada bori za svoje prve filmove, da bi dobio uopće sredstava, mora biti jako blizak vlasti. Bez obzira da li je to komunistička, demokratska, koja god vlast, on mora na neki način da ih ili prevariti ili bude uz njih, zato što oni dodjeljuju novac preko ministarstava kulture, komisija, ideoloških manipulacija... Teško je napraviti samostalni film u uvjetima kada država mora da da određeni dio novca. To znači da morate ipak plesati po muzici koju oni diktiraju. Zato mladi ljudi teško mogu napraviti samostalni film koji će prkositi establišmentu, objašnjava Zafranović.
Rat ubija dijalog i obesmišljava budućnost: I sam je, pored stečenog kredita, morao proći sličan put. Kaže, da ne bi mogao napraviti film bez podrške, što znači da je imao dosta istomišljenika, ljude koji su mu pomagali u određenim trenucima.
- Međutim, kada počne rat, tu više nema nikakvih mogućnosti da se uspostavi neki normalni dijalog. Do danas nagovaram ljude u Hrvatskoj da „Testament“ prikaže konačno na državnoj televiziji. Film govori o ustašama, a povod je suđenje Artukoviću, tom ministru unutrašnjih poslova koji je donio i potpisao rasne zakone po kojima su ubijani čitavi narodi. HRT su bili koproducenti i imaju pravo besplatno da ga prikažu koliko god puta hoće, da naprave diskusiju, da se film i napada, ali – da se prikaže. Vrlo je važno da se prikaže hrvatskoj publici, jer je njoj bio namijenjen, u prvom redu.
Nakon godina rada i života van domovine, Zafranović nema iluzija da je posljednji rat možda doprinio uspostavljanju nekog značajnijeg mira. Naprovit, za njega su to faze koje se ponavljaju svakih 20-30 godina.
Nalazimo se na području, dodaje Zafranović, koje je sklono „osvajačima i domaćim razbijačima“, i to je njegovo prokletstvo. No, prokletstvo prostora nije, konkretno, ekstremizam, mržnja koja je gomilana, već što se „ne otvaraju teme bolne i sramotne po ljudski rod“, a to je zločin koji se desio u prošlom stoljeću na ovim prostorima, ali i u cijeloj Evropi - način na koji su masovno ubijani čitavi narodi.
- Neka prokletstva se ponovo uzbude, naročito po nekoj nacionalnoj mržnji, vjerskoj mržnji. Počne se manipulirati ljudima i dolazi do nekih masovnih mržnji, jedne ubitačne propagande protu susjeda. Nisam historičar i ne mogu davati neke ocjene, ali mislim da uvijek postoje strahovi da se ponovo ne desi neka tragedija na ovim prostorima. Moja majka je nedavno umrla u stotoj godini, nije se makla 20 kilometara od Splita, a promijenila je osam država, gospodara i valuta. Ovaj teritorij je bio čudo jedno, koje jednostavno ne možeš shvatiti!
- Poslije rata, umjetnost je ostala potpuno nijema. To je uzrokovalo da čim otvorite mali prostor za prikazivanje zla u vlastitoj sredini, vi dobijate izgon, nemate šansi. Ni veće evropske civilizacije nisu to otvorile do kraja. A mi smo to pokušali. Napravili smo nekoliko filmova, jer smo smatrali da zlo treba prvo početi čistiti u vlastitoj sredini, a onda tek vidjeti na koji način su sudsjedi i drugi narodi to radili.
Pozitivno ludilo umjetnika: Ipak, treba rizikovati, kaže veliki Lordan Zafranović. Ali, napominje da to možda znači i biti lud, raditi kao što to činio on i još nekolicina u ono vrijeme, a nemisleći na posljedice.
Sukob sa zlom kod kuće: Zafranović se prisjeća kako je prvih godina devedesetih u Vjesniku izašao članak „Čisti hrvatski filmovi“, kako kaže, „znamenite Branke Šemen“. Kako za nju Jugoslavija više nije postojala, kao i jugoslovenskih film, napravila je listu naslova koji nemaju veze sa Srbijom i tako skratila broj hrvatskih filmova na trećinu. „To je bila jedna ozbiljna situacija, i Gebels bi ozbiljno pozavidio toj listi. Ona je, naravno, kasnije nagrađena i postala ataše za kulturu u Los Anđelesu“, objašnjava Zafranović.
- Kada se danas ulazi u to, treba razmisliti da li se može živjeti u sredini gdje si otvorio jednu od njenih najbolnijih točaka. Razgolio ih i pokazao: „Gospodo, zlo je u nama, nije izvan nas“, a ovo nisu zrele sredine da mogu to izdržati. I ja sam proglašen za antihrvatskog reditelja, a mislim da sam jedan od najhrvatskijih reditelja u povijesti Hrvatske - zato što čistim tu Hrvatsku. Ja jesam Hrvat, ali nisam taj zlikovac. Međutim, poslije prikazivanja istine u obliku nepodnošljivih činjenica za ovu fazu tih naših naroda, osuđeni ste na apsolutni izgon. Uvijek je pitanje da li ste svjesni šta će vam se desiti u vlastitoj sredini ili da li ste spremi da tu sredinu napustite nakon takvog filma. To je veliko pitanje, a svako donosi sam odluku o tome, kaže ovaj poznati hrvatski umjetnik.
Reditelj kaže da se nedugo zatim, na Berlinalu u februaru 1994. godine, ponovo susreo sa njom, na konferenciji za novinare upravo povodom filma „Testament“. Film je na festivalu izuzetno primljen i privukao je veliku pažnju, ali je Šemen, na zahtjev Zafranovića, morala da napusti salu za konferencije, jer, u protivnom, konferencije neće biti. Uz izvinjenje prisutnima, autor je kasnije objasnio svoje motive.
- Mislim da su u našoj profesiji upravo ta kritičarska linija, neki užasni tipovi, napravili ogromnu štetu, da su izolirali zemlje i generacije usmjerili nečemu što je mržnja prema svemu što nije hrvatsko, udaljili je od, takozvanog, jugoslovenskog filma. Govorim iz iskustva, jer sam gledao mnogo hrvatskih filmova o posljednjem ratu. Gotovo svi, sa časnim izuzecima, zapravo zagovaraju krivicu drugih, a ne vlastitu. To su sve manje-više propagandni filmovi, koji veličaju jednu stranu, a šire mržnju prema drugoj strani. Od ostalih, ima nekih koji su zaista pokušali da budu kritični i tu ima vrlo talentiranih autora koji imaju budućnost. Mislim da će se, isto tako, napraviti dosta značajni filmovi iz ovog istog groznog perioda posljednjeg rata, ali za to, naravno, treba poći od sebe i vlastite sredine.
Korak dalje: Krajem jula Lordan Zafranović primiće nagradu 50 godina renomiranog Motovunskog filmskog festivala, zajedno sa čuvenim crnogorskim rediteljem Veljkom Bulajićem, dugogodišnjim predsjednikom Hrvatsko-crnogorskog međudržavnog savjeta.
Dok s posebnim zadovoljstvom razgovara sa prijateljima iz Crne Gore – Gojkom Kastratovićem i Brankom Baletićem - prisjeća se svih manje i više lijepih trenutaka iz pola vijeka duge karijere, kada se osvrne na sve ono što je potpisao, ostavio za sobom, kaže da bi danas možda neke stvari drugačije napravio.
- Naravno da ima stvari koje bih, sa ovim zrelim pogledom na stvari, u tim ranijim filmovima promijenio. Ali to više nije pitanje, jer oni pripadaju tom vremenu, mom dijapazonu interesovanja tog vremena. Vrlo je spekulativno govoriti da li bih nešto danas promijenio ili ne, jer filmovi spadaju u to vrijeme, i nema potrebe da se o tome priča. Filmovi u sebi imaju veći dio tog vremena, i to je u redu – zaključuje on.
Dokumentarista, scenarista, reditelj, profesor... umjetnik koji je specifičnom filmskom poetikom i realnošću obilježio stvaralaštvo prostora nekadašnje Jugoslavije, ne osjeća umor. Naprotiv, putuje, stalno radi, razmjenjuje ideje, a ono posebno marljivo bilježi, kako bi sve to, nada se, jednog dana pretvorio barem u još jedan film.
Kristina JERKOV
