Postali smo papirne maramice koje se nakon upotrebe bacaju. I bili odgovorni za rat, stradanje, razaranje. Desetak godina kasnije krenulo je na bolje. Barem se tako činilo. Govor mržnje u medijima, više je bio incident nego pravilo. Tri dnevne novine i dobri medijski zakoni koji su iznjedrili javne servise dali su nadu da dobijamo novinarstvo koje će raditi ono što treba da radi – objektivno i profesionalno informisati javnost. Nada je kratko trajala. RTV Crne Gore nije zaživjela kao istinski javni servis. Mnogo više su to bili lokalni servisi po opštinama. Štampa je polako ali sigurno klizila ka medijskom ratu i špekulacijama. Ubili su Duška Jovanovića, prebijali novinare. Država nije efikasno reagovala. Ne znamo ko su izvršioci, a ko nalogodavci. U medjuvremenu bilo je smješno žalosnih scena iz sudnica kada su se ljudi sumnjive prošlosti sami javljali da su napadali novinare. A država se još i čudila kako smo to na stotom mjestu po slobodi medija.
U međuvremenu, neko se od ovog našeg posla i obogatio, neko je šurovao sa bezbjedonosnim, neko sa bankarskim strukturama, a neko je pokušavao da radi svoj posao.
I došli smo tu gdje smo sada. Ponovo nas ljudi ne cijene. I ponovo misle da smo manipulatori. Ili sredstvo u rukama malo perfidnijih manipulatora. I u pravu su. U pravu su zato što smo zaboravili na njih. Jer cilj našeg posla je afirmacija osnovnih ljudskih vrijednosti – istine, poštenja, pravde, slobode, ljepote, humanosti. I to činimo kroz informisanje javnosti. Neko pravi cipele, neko sladoled, mi informišemo. Loše cipele žuljaju i izgledaju neugledno, loš sladoled niko ne kupuje, a možeš od njega i pokvariti stomak. Od loše informacije možeš pokvariti mnogo toga. Svoju dušu prije svega. Svoj etički kodeks. I to smo zaboravili. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakon u nama. I to je jedini pravi put. Vratiti se profesiji, zanatu i građanima. Jer zbog njih postojimo. Sve ostalo su stranputice.
