- Obraćam vam se ujedno i u ime svih ugroženih pripadnika većinskog crnogorskog naroda ali i kao dosljedan i nedvosmislen borac za prava svih građana Crne Gore bez obzira na njihove lične ili kolektivne posebnosti i osobenosti. Obraćam vam se i kao podržavalac univerzalnog humanog načela da svaki čovjek ima podjednaka prava i slobode bez obzira da li je vjerski opredijeljen,da li je ateista ili agnostik. Moja posebna obaveza, kao što je obaveza i partije na čijem sam čelu, je da se zauzmemo za vjerujuće, Crnogorke i Crnogorce pripadnike Crnogorske pravoslavne crkve, kao i pripadnike Islamske i katoličke vjeroispovijesti,jer su i njihova prava ugrožena i dovedena u pitanje - stoji u pismu Popovića.
On je napomenuo da je Crnogorska crkva nastala skoro u isto vrijeme kad je nastala i Crna Gora i" neraskidivo je vezana za njenu istoriju, a doživjela je identičnu sudbinu kao i država poslije nasilne okupacije i aneksije od strane države Srbije 1918. godine".
- U godinama koje su slijedile na najsuroviji način je bila ugušena svaka pobuna i pokušaj obnove crnogorskog nacionalnog bića. Genocid koji se desio Bosansko hercegovačkim muslimanima sličan je onome koji se dogodio Crnogorcima u drugoj i trećoj dekadi dvadesetog vijeka. Tokom pomenute okupacije od strane Srbije istovremeno je ugašena i Crnogorska pravoslavna crkva. Crnogorska pravoslavna crkva je obnovljena 1993. godine, međutim poslije obnove crnogorske države 2006. godine tadašnja politička elita nije uradila ništa na rješavanju pitanja vraćanja crkvene zemlje, objekata, manastira i crkava,u državno vlasništvo. Napominjem da se radi o 50 hektara crkvene zemlje i blizu hiljadu sakralnih objekata - navedeno je u pismu.
Popović je istakao da je država Crna Gora donešenim Zakonom o slobodi vjeroispovijesti krajem 2019. godine krenula u rješavanje tog pitanja tako što je predviđen propisima i praksama država EU i za to dobila podršku i saglasnost Venecijanske komisije.
- Međutim Srpska crkva, čije je sjedište u drugoj državi Srbiji i koja je nelegalnim upisom u posljednje tri decenije zauzela sve pravoslavne objekte u Crnoj Gori pokreće političko-vjerske proteste. Srpska pravoslavna crkva je poslužila kao adut iz rukava Moskve i Begrada kako bi se ponovilo ono što nije uspelo na dan izbora prije četiri godine, kada su pokušali državni udar i rušenje legitimne vlasti u Crnoj Gori. Ovaj put Srpska pravoslavna crkva uz obilatu logističku podršku, direktno se uključila u izborni proces i kandidovala svoje predstavnike,kao aktuelnog premijera Zdravka Krivokapića, na izbornim listama tadašnje opozicije. Pobjedom na izborima 30. avgusta 2020. godine kreću u sprovođenje svog plana pojačavanja ruskog uticaja u Crnoj Gori i regionu i za to dobija veliku podršku od zvanične Srbije a prvi potez je mijenjanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti. Od tog dana Crna Gora ulazi u period nesigurnosti i najbrutalnijeg ispoljavanja velikosprske politike, uz česte kleronacionalisitčke i klerofašističke istupe pojedinaca i grupa - naglašeno je u pismu.
Zabilježene su, navodi Popović, desetine napada na nepravoslavne Crnogorce, naročito pripadnike islamske vjeroispovjesti.
- Napadani su njihovi vjerski i stambeni objekti, ispisivane parole sa najzlokobnijim porukama. U cijeloj državi i danas nakon skoro četiri mjeseca primjetno je prisustvo tenzija koje izazivanju pripadnici Srpske pravoslavne crkve i njihovih vladajućih političkih partija. Podrška koju imaju,naročito od Srbije su očigledne i neskrivene. Najavljenim izmjenama Zakona o slobodi vjeroispovjesrti Crnogorska pravoslavna crkva gubi sva prava, a njeni vjernici mogućnost da izraze svoja vjerska osjećanja i zadovolje jedno od osnovnih ljudskih prava predviđenih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima kao i članom 18 UFEU, sprečavanje različitog tretiranja ljudi zbog pola, rase, etničkog porekla, vjeroispovijesti ili uvjerenja, invaliditeta, starosti ili seksualne orijentacije. Konvencija o ljudskim pravima Savjeta Evrope propisuje u članu 10: ”Svako ima pravo na slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti. Ovo pravo uključuje slobodu promjene vjere ili uvjerenja i slobodu svakog da, bilo sam ili zajedno sa drugima, javno ili privatno, ispoljava svoju vjeru ili uvjerenje molitvom, propovijedima, običajima i obredom.” Iznosimo i praksu Suda u Strazburu u Predmetu 130/75 Prais [1976.] ECR 1589 (sloboda vjeroispovijesti i uvjerenja) - stoji u pismu.
Evidentno je, ističe Popović, da je Srpska pravoslavna crkva instrument za jačanje ruske politike i njihove političke ideologije na području Zapadnog balkana "što će nesumnjivo dovesti do stvaranja nestabilnosti i stalnog pritiska na demokratske vlade u okruženju a posebno na Bosnu i Hercegovinu i njen Dejtonski sporazum".
- Velike su i negativne reperkusije trenutnog neizdrživog stanja za sve koji nijesu dio postojeće političke vlasti i srpske crkve, jer se nad neistomišljenicima sprovode mjere političkog i vjerskog revanšizma i ugrožavanja vjerskih prava i sloboda - napomenio je u pismu.
Liberalna partija traži od Van Balena da pokrenete postupak internacinalizacije crnogorskog pitanja i učini sve da se zaustavi proces vjerske segregacije.
- Tražimo da izvršite pritisak vlasti da povuku sporne Izmjene zakona i ako treba donesu novi, koji će biti u skladu sa praksom EU. Na kraju tražimo donošenje rezolucije Evropskog parlamenta o stanju vjerskih prava nacionalnih crnogoraca pravoslavne, islamske i katoličke vjeroispovjesti. Ova rezolucija treba posebno da obuhvati zaštitu prava Crnogorske pravoslavne crkve i da obezbijedi njen ravnopravan status u Crnoj Gori. Apsurd je da većinski narod nema pravo da ima svoju crkvenu zajednicu i da ispovijeda vjeru u crkvenim objektima jer im Vlada Crne Gore zabranjuje da posjeduju crkvene objekte i grade nove. Takođe, tražimo da predsjednik Evropskog parlamenta ovu rezoluciju proslijedi i svim državama koje imaju interesa ili uticaja na postojeću situaciju u Crnoj Gori a prevashodno vladama Crne Gore, Srbije i Rusije. Svako dalje odlaganje može dovesti do tragičnih posljedica i Crnu Goru povući u ponor sukoba i građanskog rata. Neka nam sve ono što se događalo u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine bude trajna opomena kakve posljedice može izazvati inertnost i odlaganje rješavanja sličnih problema -zaključuje u pismu Popovića.
