Koračao je uzbrdo teško i tromo. Činilo mu se da ima pet nogu od kojih se samo dvije sjete i nabodu tvrdu stazu pod sobom, i zato se zanosio, zastajkivao, koračao naprijed i svaki čas se lomio nauznak, da bi se opet ispravljao i kretao kud ga staza vodi. Na leđima je nosio staru i na sto mjesta okrpljenu vojničku torbu, o ramenu pušku, a preko svega još i izblijeđeli šinjel.
Ratnik se vraćao kući.
Mirisao je posljednji aprilski dan baš onako kako je zapamtio da u kraju miriše s proljeća, i već su uz put bile zagustile grane drijena i cera. Zavičaj. Niko – ni lišće na granama, ni same grane, ni ti komadići neba što su izvirivali pomeđu njih, ni sama staza – ništa o ratu nijesu znali; nije ih uzrujao ratnikov spori, teretni korak, niti im je smetalo njegovo povremeno uzdisanje i one kratke, nerazgovjetne riječi kojima je rastjerivao smutnju iz glave i htio raspjevati i razveseliti sopstveni glas, da što bolje i ležernije zvuči kad se, čim se uspe do gore, sretne sa svojima.
Vojnička torba je bila laka – teški teret koji je nosio bio je rat i s mukom je silazio sa njegovih ramena.
Pristizao je kući.
Kad se sunce prislonilo na vrh planine iznad sela, i ratnik je, uzbuđeno hvatajući zrak, naslonio svoju glavu na stablo jabuke u dnu njive, i pogledao gore. I sve dok se peo ka kući, ne štedjeći uzorane brazde, on i sunce su se netremice gledali posred očiju. To što se zapalilo u tom međusobnom gledanju i što je gorjelo sve dok je stigao do trijema, ratnik će pamtiti kao trenutke najveće sreće. Dok se ratovalo, jedino što mu je čuvalo nadu bilo je zamišljanje trenutka kada će opet vidjeti svoj dom, ali sreća istinskog povratka bila je mnogo veća i snažnija od zamišljene. Jedva je skupio snage da zalupa šakom o vrata...
Par godina kasnije javiće mu da je proglašen narodnim herojem.
Svi oko njega su znali da je to posebna čast, svi su mislili da je učinio nešto neviđeno, čim mu je dodijeljen orden – sav onako žut i zlatan, o crvenu traku okačen – i svi su se otimali za njegovo društvo i prijateljstvo, za prisnost sa njim i njegovima.
Samo on je mislio da je gola ludost nagrađivati ljude ordenjem za nešto što bi učinio svaki normalni čovjek, osim ako mu je, neđe usput, vrana popila mozak ili kakva druga nevolja oštetila ljudsku volju i naum. Njemu orden i nije trebao, ništa mu nije značio u odnosu na pedeset koraka, koliko je trajala ona borba sa suncem preko uzorane njive.
Obični ljudski čin, gest koji bi napravio svaki normalni čovjek u datoj situaciji, najočekivaniji postupak kad je neko u nevolji, i drugi bi tako... – kleo se naš heroj pred bliskijim prijateljima – i čemu svo to ludovanje!?
Kad čovjek razmisli: samo su heroji nesvjesni svog herojstva.
Kasnije, mnogo kasnije, Veliki Majstor, kako god ga ko shvatao – kao svevišnjeg kreatora ili svjetski konzorcijum multimilijardera, kao narko-bosa, farmaceutsku mafiju, đavola američko-ruskog porijekla, ili, prosto, kao vanzemaljca – mijenjao je toaletu, skinuo rukavice i iz njih su poispadali neki sitni i mali, i razmiljeli se kao podrumske bubašvabice pod sjajem sijalice.
Najneobičniji gestovi, koje ne bi napravio nijedan normalni čovjek, najneočekivaniji postupci kad su drugi u nevolji, neprijatni i nedolični događaji koje niko ne bi ponovio, postali su naša svakodnevica.
Danas o herojima znamo sve, do posljednje sitnice. Oni se čude ako ne znamo i zato će nas sami podsjetiti. Upozoriće nas na sve o sebi. Javiće nam, naravno, gdje će biti i u koliko sati. Objaviće i kad slijeću, i kad parkiraju. Pohvaliće nam se i što su sanjali. Prijaviće i kad su doručkovali. Došapnuće nam o čemu su razgovarali. Opjevaće i odguslati svaki svoj korak. Napisaće biografiju o sebi navodeći podatke iz već objavljene autobiografije. Pokazaće svoje lice, i anfas i profile s obje strane. Izložiće sve svoje radove. Prikazaće sva svoja umijeća. Hvataće nas na male stvari. Iznijeće svaku svoju misao, posebno o drugima. Nosiće istovremeno sve svoje komade nakita. Snimiće film o sebi. Slikaće se sa tv zvijezdama. Obići će sve grobove vodeći žene i djecu sa sobom, da bismo i njih vidjeli. Popeće se na najviši vrh da nam dokažu koliko su visoko dogurali. Pokazaće nam gdje su im kuće, a gdje ljetnjikovci. Dojaviće kad su kupili prvi bicikl i gdje su prvi ukrali. Psovaće. Lajaće. Sješće tako da im vidimo sve što sobom nose. Izmaknuće nam stolicu, da lakše padnemo. Smijaće nam se u lice...
Heroji koji misle da su heroji.
Nađe se takvih vazda među ispljuvcima nekih viših, opjevanijih i slikanijih junaka našeg, a svjetskog doba. I u izlučevinama savršenih batlera, kakve su odvajkada kroz politiku moćnici svuda stvarali. A sad i ovdje, evo, po preporuci batlera, obuli su cipele, otresli slamu sa ramena, umili se, očešljali i doživjeli punu afirmaciju. Zaposjeli su naše prostore i popunili naše vrijeme zveckajući okolo svojom ukrštenom i žutom bižuterijom. I sve što čine, a čine svašta, samo je jedno: služe!
To što se sluganstvom hvale na sva usta, što umiju batleru da se jave na telefon il' na cik zvona, i to što svoj izvršiteljski nerv drže za talenat, nikog uistinu ne obavezuje. Što god rekli, napisali, izjavili, objavili i odlajali, jednom će, kad Majstor opet bude mijenjao rukavice, zasigurno popadati u grlo velikog zaborava. Jer, kad je iko batlere i poslugu pamtio?
Zato treba dobro upamtiti put do svoje kuće. To je ona staza duž koje sunce prži pravo u oči.
