Jer, dok poručuje kako treba da je zaboravimo, Mandićeva politička prošlost nije djelovala obećavajuće. Danas, dok njegovi politički partneri očajnički traže da ona bude ‘skinuta’ sa dnevnog reda, aktuelna je upravo takva inicijativa, o kojoj bi – prema i dalje važećem rasporedu – poslanici trebalo da raspravljaju na početku sjutrašnje sjednice Skupštine.
Premda će iz vladajuće većine ustvrditi kako je Mandić faktor stabilnosti, treba svakako podsjetiti na sve što je obilježilo njegov dosadašnji mandat – dakle, kako to i sam šef parlamenta želi, bez osvrtanja na njegovu političku prošlost, bez bilo čega što se dešavalo tokom svih decenija koje su prethodile njegovom stupanju na aktuelnu dužnost.
Na mjesto predsjednika Skupštine, Mandić je stupio najavljujući kako ciljevi njegovog političkog bloka ostaju isti, ali da će do njega stići “drugačijim putevima”.
Drugačijim je putem, međutim, pošla Skupština, u kojoj se 10. novembra prošle godine dogodilo nešto nezapamćeno – ne samo kada je u pitanju istorijat crnogorskog parlamentarizma. Mandić je pokušao da odglumi kako vodi sjednicu, pri čemu u sali nije bilo poslanika, niti ih je bilo ko obavijestio o događaju u plenarnoj sali.
Povremeno, zasad i bezuspješno težeći da parlamentu nametne drugi naziv – ‘narodni dom’, Mandić je već krajem tog mjeseca zagovarao da ‘narodna volja’ bude oslikana u Ustavu. Naravno, govorio je o popisu, iznoseći sopstvene prognoze o izjašnjavanju građana i natpolovičnim većinama.
Javnost, čini se, čak ni od Mandića nije očekivala ono što će uslijediti 17. decembra. Na proslavi izborne pobjede Aleksandra Vučića u Beogradu, u štabu tamošnje Srpske napredne stranke, bio je – predsjednik Skupštine Crne Gore, pritom uredno 'utišavajući' telefon po naredbi predsjednika susjedne države.
Sljedećih su dana i Mandić i njegovi saborci pokušavali da uvjere javnost kako u tome nije bilo ničega pogrešnog, uz povremene hvalospjeve na račun Vučića. To što su izbori u Srbiji bili daleko od praznika demokratije, a što je tamošnja opozicija potkrijepila nizom dokaza, Mandiću je, dok korača evropskim, pomiriteljskim putem, očekivano – promaklo.
“Ponosan sam što sam bio u štabu SNS-a”, poručivao je otvoreno tih dana Mandić.
Dok je opozicija u Skupštini od Mandića zahtijevala samo da kaže da li ima dvojno državljanstvo i da li je to nezakonito, on je lopticu prebacivao na ministra unutrašnjih poslova. Ministar do ovog dana nije odgovorio apsolutno ništa o tome, pri čemu ni na jedan način javnost nije obaviještena da li je pokrenut bilo kakav postupak utvrđivanja činjeničnog stanja o tome da li jedna od tri ključne političke ličnosti u državi krši zakon.
Početkom ove godine, Mandić je čestitao neustavni Dan bosansko-hercegovačkog entiteta Republika Srpska. Na proslavu nije mogao – samo zato što, kako je sam poručio, tog dana slavi krsnu slavu, pa mora biti kući. Ali, bili su u Banjaluci njegovi politički saborci.
Sredinom januara, javnost je sa fotografija službe Skupštine doznala kako je prvi čovjek zakonodavnog doma u kabinet unio zastavu koju ne prepoznaje niti jedan pravni akt države u kojoj obavlja funkciju.
Sve se dogodilo tokom posjete mitropolita SPC Joanikija Skupštini, ali je trobojka bez crnogorskog grba, kakvu danas jedino predviđaju akti u Srbiji i entitetu RS, ostala u kabinetu – između ostalih, dočekala je i ambasadorku Evropske unije u Crnoj Gori Oanu Kristinu Popu.
Mandić je u međuvremenu postao i prvi političar u novijoj istoriji kojem se jedan emiter izvinjavao zato što ga je pominjao – gost u programskom sadržaju. Naime, advokar Boris Marinović je u programu Gradske kazao kako je Mandić isticanjem gore pomenute zastave prekršio zakon, a uredništvo te kuće promptno je uputilo izvinjenje predsjedniku Skupštine.
Dok je Mandić javno ‘crtao’ premijeru Milojku Spajiću kada će i kako rekonstruisati Vladu, ovaj je javnosti poručivao da su poruke šefa parlamenta umjerenije i od Dalaj Laminih.
I tek što je Spajić to izustio, Dalaj Lama je u Podgoricu doveo Milorada Dodika, koji je sa crvenog tepiha mahao sa podignuta tri prsta.
Bila je to, čuli smo, ‘privatna posjeta’ doduše uz zvaničan protokol, uz prijem u Skupštini Crne Gore, uz susret u kabinetu predsjednika parlamenta, uz oficijelno najavljenu press konferenciju, uz obavještenja koja su medijima pristizala sa zvaničnih adresa zakonodavnog doma, a uz poruke o savršenoj ideji “srpskog sveta” i o “specijalnim odnosima”.
Rezultat svega bila je čak i protestna nota zvaničnog Sarajeva, ali i dodatni gnijev dijela crnogorske javnosti zbog toga što se datum posjete poklopio sa obilježavanjem godišnjice otmice putnika iz voza u Štrpcima.
“Nijesam znao da se posjeta Dodika poklapa sa godišnjicom zločina u Štrpcima”, kazao je Mandić na to.
Dok su u Podgorici, tokom obilježavanja početka ruske agresije na Ukrajinu, zgrade ključnih institucija simbolično bile ‘ofarbane’ u plavu i žutu boju, jedna nije – a nije teško pretpostaviti ni koja.
Ove je sedmice Mandić sa Cetinja govorio o pomirenju, o tome kako bi trebalo zaboraviti sve njegove ranije epizode, poput stavova o ‘malom nebitnom selu’, u kojem je svojevremeno sa obezbjeđenjem bio vinovnik incidenta u hotelu “Grand”. I dok je, okružen policijskim kordonima, poručivao kako mu je na Cetinju ugodno, već u sljedećem momentu prijetio je opoziciji kako će ih izbaciti iz sale, pri čemu je nekoga častio i terminom “bitango”.
“Cijenim da je inicijativa za smjenu predsjednika Skupštine pogrešna, te da bi razmatranje ove tačke dnevnog reda dalo netačan dojam da se nalazimo u nekoj atmosferi nestabilnosti, što svakako nije slučaj”, poručili su juče iz Evrope sad, tražeći skidanje inicijative o Mandićevoj smjeni sa dnevnog reda. Dodali su, uz to, i kako je cjelokupna javnost u Crnoj Gori svjesna “da mi danas imamo nikad manje društvene, političke i socijalne podjele”.
