I
Crna Goro zemljo napaćena
Oćeš li mira i spokoja naći?
Sloboda ti je ideal,
I zbog slobode stradaš.
Rimljani su prepoznali
Osobenost krajeva tvojih,
I Prevalitanu kao zasebnu oblast formiraše.
Sloveni doseljeni,
Vlasi po planina,
I Romanizovano stanovništvo po gradova,
Srasli su i Duklju u kraljevinu uzdigli,
Rimski papa Vojislavljevićima krunu dade.
Međunarodno priznanje to je prvo.
Nemanjići te osvojiše.
Carstvo se raspade usljed nesloge,
I Balšići iznikoše,
Zetu osamostališe.
Na Kosovo se ne boriše,
Svoje bitke su bili ljute
Za opstanak Zete.
Zemlja bješe rimokatolička
Koliko i pravoslavna.
II
Crnojevići se nametnuše i zemljom zagospodariše.
To je ključni događaj u dugom periodu
nastajanja Gore Crne.
Ime se ustali, prijestonica utemelji,
Pravoslavlje se izabra.
Prva knjiga na Slovenskom jugu,
Mala ali napredna Crna Gora štampa.
Viša sila, Otomanska, Muhamedanska, sve pokori,
Crnu Goru na kratko obuzda.
Ubrzo Crnogorci na slobodu navikli,
Ne htješe harač davati,
Niti vladare izvan Cetinja slušati.
Počela je najduža borba, i nažalost,
Niti posljednja, niti najgora.
Novo doba nove vladare donese,
Petroviće i Radonjiće.
Dvije su to porodice i dva pogleda,
Na put Crne Gore.
Ali kada je u borbe trbalo ići,
Petrovići i Radonjići rame uz rame bjehu.
Vrijeme učini svoje,
U dva pravca ne može se ići,
I Petroviće istorija izabra.
Mudre vladike, genijalni pjesnik i filosof,
Knjaz hrabri, i kralj dugovječni,
Crnu Goru u modernu državu izgradiše,
Po drugi put međunarodno priznanje ostvariše.
III
Brojne pobjede malobrojnih ruku Crnogorskih
Nisu prijale silama,
Ali nisu se mogle ni ignorisati.
U pamet se Crnogorci,
Od nas sve zavisi!
Mogu dići ruke od nas sile ovozemaljske,
Ali mi odustati od Crne Gore ne smijemo.
Crna Gora postoji ne zbog tuđih interesa,
Jer tuđi intersi su bivali da Crne Gore i nema,
Već zbog nas i ljubavi i vjere u Boga i
Ovu našu kuću, Crnu Goru.
Sa Osmanlijama izađe Crna Gora na kraj,
Ali sa Evropskim licemjerstvom ne izađe.
Prodaše Crnu Goru kao da je nikada bilo nije,
Kao da se nije uzaludno
Na Mojkovcu žrtvovala,
Ali časno i pošteno,
Kako Crnogorcima i priliči.
Ali, Crnogorci nastaviše da vjeruju.
Vaskrsenje ne biva bez smrti,
Ko to bolje zna od Crne Gore?
Kada se u Evropi
Više niko nije sjećao male Gore Crne,
Puče puška 13. jula 1941. protiv fašizma,
Puška partizanska.
Ideja o Crnoj Gori nije bila ugašena,
1945. nepravda je djelimično ispravljena.
Privreda po prvi put u Crnu Goru dođe,
Putevi, hoteli, fabrike,
Ali i univerzitet i kulturne institucije.
IV
Brzo dođoše 90-te,
I neprijatelji se uzdigoše,
Ka nebu poletješe,
Boga proglasiše svojim i nebesa njihovim.
Cetinje osta oaza, kao i koji vijek ranije,
U okruženju tamnom,
Svjetlo isijavaše.
Mudrom politikom Crna Gora ne strada mnogo,
I referendum izvojeva,
Jedva,
I sa uslovom nepoznatim do tada.
Ali, Crna Gora poput feniksa je,
Ponovo se rodi, ponovo se međunarodno uvaži.
Kada se mislilo da napokon mir i napredak stižu,
Ponovo, neprijatelj se javi,
Iznutra se uzdiže, na prijesto zasjede,
I svo postojanje i samobitnost poništiti želi,
To je jedini cilj, jedina sreća u nestanku imena
I sjećanja na osobenu, jedinstvenu,
Crnu Goru.
Ne plašim se.
Miran sam.
Ne plašite se ni Vi braćo i sestre,
Ma koje vjere bili,
Ako mi u srcu nosimo Crnu Goru,
Živjeće i trajaće Crna Gora,
Jer Crna Gora, to smo mi!
Crna Gora, to su srca koja svoje vole,
Tuđe poštuju;
Tuđe ne žele, a svoje ne daju.
Ima mjesta u domu našem za sve.
Nije Crna Gora mala, već dovoljna,
Za sve različitosti i mišljenja,
I za jednu ljubav,
Ljubav prema domu jedinstvenom!
