Vidite li kako se mandatar Dritan Abazović cinično sprda sa velikom Jokovićevom silom. Dritan jednostavno, kao da neće, kaže samo toliko da će potpisati takozvani temeljni ugovor ako bude u skladu sa Ustavom. Dritan i svi normalni odavno znaju da je temeljni usklađen sa Ustavom da bi davno bio potpisan. Zbog čega bi se tako zavjerenički krio od javnosti? Joković još ne zna, a uskoro će mu se kazati samo, da Crkva Srbije nikad neće ništa ponuditi državi Crnoj Gori na potpis što je usklađeno sa Ustavom.
Nikada! Kad Jokoviću to jednom postane jasno, on će od srpskog šoviniste postati građanin što se, naravno, ne može tako brzo očekivati.
Ima u grupi Jokovićevih ministara, koji su tek dobili priliku da se pokažu i u koje unaprijed ne treba sumnjati, jedan čovjek za koga potpisnik ovih redova na osnovu samo vlastite intuicije tvrdi da je riječ o posebno časnoj osobi. To je ministar sporta Vasilije Lalošević. Nikada potpisnik ovih redova nije imao čast da se sa gospodinom Laloševićem lično upozna, ali je odavno uočio da se radi o iskrenom privrženiku i borcu za crnogorski sport, koji se tako ljudski umije radovati svakom uspjehu crnogorskih sportista i međunarodnom ugledu koji sport obezbjeđuje državi Crnoj Gori. Dok se mnogi trude da se preko sporta primaknu državnoj kasi, iz koje se često ne baš racionalno troši, potpisnik ovih redova je jednostavno ubijeđen da će gospodin Lalošević skrupulozno voditi računa o svakom euru, svakoj investiciji uloženoj u crnogorski sport. Toliko o gospodinu Laloševiću za čije imenovanje kao ministra sporta potpisnik ovih redova daje obje ruke. Nažalost, kad je riječ o političkoj partiji kojoj Lalošević pripada potpisnik ovih redova mu ne bi ukazao ni toliko povjerenja da mu iz prodavnice može donijeti burek!
No, vratimo se bliskom Jokovićevom sunovratu. On je već prvog dana nove vlade u skupštinskim klupama doživio otvorene šamare povodom njegove tvrdnje da je okupator stvorio Crnogorce, nesvjestan da bi njegove Srbe mnogo trajniji osmanski okupator davno pretvorio u Turke. Njegova beslovesna i nepotrebna mržnja na nacionalne Crnogorce još će ga koštati.
Otvorena podvala osnivaču njegove stranke, pokojnom Momiru Bulatoviću tvrdnjom da je Momir bio Srbin ide samo u poveću zbirku Jokovićevih nesojluka. Nikada pokojni Momir, i uz tvrdnju da ima crnogorsko ime a srpsko prezime, ili obratno, nije rekao da je necrnogorac. Uostalom, on je svojevremeno svjesno potpisao onaj čuveni haški dokumenat o crnogorskoj državnoj nezavisnosti, poslije kojeg ga je onako sluđenog do kraja slomila dedinjska životinja.
Grdno se varaju i Joković i moguće predsjednica Skupštine Danijela Đurović da će se u novonastalom političkom ambijentu lako sprovoditi dosadašnja zločinačka politika njihove partije. I u Vladi i Skupštini suviše je jak otpor i njihovom antinato raspoloženju ili negiranju genocida u Srebrenici. Što god ko pretpostavljao ili mislio teško da će novoosnovana manjinska vlada, poput Krivokapićeve, biti baš fašistička. Zbog toga kleronacionalisti Alekse Bečića, ili svi mogući Vučurovići, Zogovići, Kneževići ili Radunovići, vrište do neba po crnogorskim trgovima, jer im je neko oteo iz ruku njihovu omiljenu igračku. Nema više – pojela maca! Rat u Ukrajini im tako uspješno ide na ruku da već povraćaju pod noćnim stočićem i po posteljini.
Posebno im nekako sa Vučićem i njegovom Srbijom ne cvjetaju ruže. Plašiti se da uskoro iz Srbije ne nastupi golemi izbjeglički talas u Crnu Goru, i to ne radi asimilacije Crnogoraca u takozvani srpski svet, već više zbog sklanjanja glave od moguće nadolazeće oluje. Što će se tek događati sa Rusima omiljenim likovima u Crnoj Gori poput Dejana Vukšića ili Vladimira Božovića, ne daj bože, bivšeg potpredsjednika Skupštine, ili njihovih užih timova, možda je prerano precizirati.
Čak je i formiranje manjinske vlade, od koje se apriorno i ne očekuju spektakularni rezultati, mada nijesu isključeni, trenutak za ozbiljno prestrojavanje unutar ne samo stranačkog spektra. Ko to ne osjeća, obrešće se na trgovima na kojima se sve uzaludnije zapomaže.
