Stav

STAV

Pravo SPC na Crnu Goru

Manevrom sa navodnim evidentiranjem, a ne registracijom SPC u Crnoj Gori, za sada je ispunjen veliki cilj ,,velike Srbije“: Crna Gora, dakle, nije suverena država, nego nešto kao više ili manje autonomna oblast. A navodnim pravom da se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne mora jurisdikcijom poklapati sa granicama crnogorske države – ,,jahaće pravo“ SPC nad Crnom Gorom je više nego betonirano

Pravo SPC na Crnu Goru Foto: Pobjeda
Rajko CEROVIĆ
Rajko CEROVIĆAutor
PobjedaIzvor

Krivokapićeva Vlada, tačnije nova parlamentarna većina, uspjela je da crnogorsku državnost svede na znatno manju mjeru u odnosu na državnost Hrvatske ili Bosne i Hercegovine.

Tek što je nastupila pobjednička euforija, povodom izbornog rezultata od 30. avgusta 2020. godine, već se znalo koji je prvi korak nove parlamentarne većine na putu što jače srbočetničizacije, odnosno degradacije Crne Gore. Bilo je to ukidanje Zakona o slobodi vjeroispovijesti, izglasanog od stare vlasti, koji je čitavo vrijeme fanatičnih litija predstavljao trn u oku brojnih odreda ubogih bogomoljaca. Sticao se utisak da izborna pobjeda nije nastala ni iz kakvog drugog razloga, nego da što hitnije ispravi mrski depeesovski Zakon o slobodi vjeroispovijesti.

U starom Zakonu o slobodi vjeroispovijesti jasno je stajala obaveza registracije Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori, kao neophodnog uslova da SPC postane sastavni dio crnogorskog pravnog sistema. Stajalo je i to da se granice jurisdikcije SPC u Crnoj Gori ne mogu protezati izvan granica crnogorske državne teritorije, što je opet suviše bolo oči armiji srpskih nacionalista u Crnoj Gori i Srbiji.

Sve je to, odmah poslije izborne srbočetničke pobjede od 30. avgusta 2020. godine, naravno hitro ispravljeno. U tome se sastojao jedan od najvažnijih ciljeva nove vlasti, dakle spriječiti svaku mogućnost da Srpska pravoslavna crkva, pretpostavljenom registracijom u Crnoj Gori, zaista prizna postojanje crnogorske države. Naravno, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kao nesumnjivo priznatim državama, Srpska pravoslavna crkva mora biti registrovana, jer drukčije tamo ne može postojati.

Manevrom sa navodnim evidentiranjem, a ne registracijom SPC u Crnoj Gori, za sada je ispunjen veliki cilj ,,velike Srbije“: Crna Gora, dakle, nije suverena država, nego nešto kao više ili manje autonomna oblast. A navodnim pravom da se Srpska pravoslavna crkva u Crnoj Gori ne mora jurisdikcijom poklapati sa granicama crnogorske države – ,,jahaće pravo“ SPC nad Crnom Gorom je više nego betonirano.

Ništa o svemu ovome ne znaju ni Srbi iz Crne Gore koji imaju stalnu novčanu i drugu apanažu iz Srbije, ni oni drugi koji srbuju o svom trošku. Još manje uvažavaju mogućnost da se ukupna hiljadugodišnja crnogorska istorija ne može zamisliti bez Crnogorske autokefalne pravoslavne crkve, koja je vjekovima stajala na čelu crnogorske države, gradila je i izgradila sve do kraja njenog istorijskog postojanja, dakle do 1918. godine.

Kaže baba u selu Živka Andrijaševića, obraćajući se tada mladom istoričaru: „Ti kažeš da je Crnogorska crkva bila autokefalna?“. „Kažem“- odgovara profesor. „E, nije nikad“ – autoritativno zaključi baba.

E, tu bablju pamet imaju, od aktuelnih poslanika u Skupštini Crne Gore, autoritativni Radunovići, Mandići, Kneževići, mladi Milačići, Jokovići, Vučurovići, Danilovići i drugo srbujušče plemstvo u Crnoj Gori. U njihovom omiljenom temeljnom ugovoru, o kome još uvijek ništa ne znaju, nema ni pomena o postojanju Crnogorske pravoslavne crkve, a odavno kore Krivokapića što temeljni ugovor još nije potpisao. Postojanje Crnogorske samostalne pravoslavne crkve, azbučna je istina iz crnogorske istorije i civilizacije i nesumnjivi svjetski istorijski kuriozitet!

Pogledajmo nesrećnog Krivokapića, koji poltronski metaniše pred navodnim zahumsko-primorskim i mileševskim vladikama, faleći se kako su četiri crkve na Svetom Stefanu vraćene Cetinjskoj mitropoliji. Kojoj i kako - kad su iste crkve svojina države i opštine, a nikad Mitropolije.

Još jedan, između niza gadluka, sadržan je u tome njihovom temeljnom ugovoru: navodno niko ne smije graditi nikakav pravoslavni vjerski objekat bez odobrenja Srpske pravoslavne crkve? Treba, dakle, za svagda uništiti svaki pomen postojanja ma kakve crnogorske pravoslavne institucije.

U više od tridesetogodišnje borbe crnogorskih intelektualaca protivu jahaćeg položaja Srpske pravoslavne crkve nad Crnom Gorom, afirmisalo se mnogo ljutih neprijatelja. Od najljućeg, naj-drskijeg i najnevaspitanijeg mitropolita Amfilohija, do tvrdoglavog i, pored obilatih vaninstitucionalnih prihoda dijela svoga rukovodstva, potpuno ravnodušnog DPS-a. Trebalo je da prođu više od tri decenije da bi predsjednik te partije izgovorio rečenicu kako je postojanje Crnogorske pravoslavne crkve do 1918. godine „istorijski neupitno“. Uostalom, kod takvog tretmana i crkve i države lako se pada i pred operetskim četništvom!

Da je, nekad vlašćujući a sada opozicioni, DPS išta znao, Crnogorska crkva bi imala danas i svoj saborni hram u Podgorici, i bolji materijalni položaj malobrojnog sveštenstva, koje bi se lako umnožavalo da je osjetilo i minimun želje da iza CPC stoji vlast. Ovako, DPS je zaista otvoreno veleizdajnički prepisivala crnogorske hramove, zemljište, groblja i druge dragocjene sadržaje crnogorske kulturne baštine baš ustanovi koja je odavno dokazala da je više nego krvni neprijatelj crnogorske države.


Portal Analitika