Sloboda narodu, smrt fašizmu - ili smrt narodu, sloboda fašizmu! Ili živio narod fašistički. Ili „pučina je stoka jedna grdna, dobre duše kad joj rebra puču“... Ili ko je gori, sad je doli, a ko gori, doli ostaje... Sve je napisano, i sve je već viđeno, ali iz napisanog ili viđenog ne naučismo ništa. Ja sam samo naučila, da narod nijesam, jer iza interesa naroda, često se krije fašizam.
Ali da bi narod bio slobodnog uma, narod treba edukovati. U nedjelji koja je prošla i koja je obilježena nizom turbulentnih događaja, odgledah, sa velikim zakašnjenjem, u odnosu na jedan dio naroda, Netfliksovu seriju „Seksualno obrazovanje“. I iz te serije sam naučila da narod, onaj najgori, tinejdžerski, može da bude plemenit, drag, mudar ako je obrazovan da razumije, da razgovara i nije nevažno a suptilno je sprovedeno - da prihvati svoj identitet, i poštuje tuđi. Jer kako govore, da bi volio druge, moraš zavoljeti sebe. U dva dana odgledala sam sve sezone, sa punom pažnjom, uz puno smijanja, ponekom suzom i trenutnim zaboravom - na ono gdje sam i ono o pripadanju. I da zaključim, moja kultura življenja je bliža ovoj (koju sprovode protagonisti) iz pomenute serije, u odnosu na sve naslove aktuelne zbilje. Jer ja volim svoj identitet, i onda sam sposobna da prihvatim druge. Iako je serija sa „sramotnim“ nazivom sprovedena tako da postoji empatija i sa antagonistom i sa protagonistom. A u citatima iz prošlosti, mogu da pomenem i onaj „sve se čovjek gleda sa čovjekom, gleda majmun sebe u zrcalo“, dok zrcalo nijesmo proglasili tuđom kovanicom i preveli je kao ogledalo. Jer, sve je moguće. I na nivou smo izmišljene srednje škole Mordejl, u kojoj se ne zna „ko koga“ al’ bez ikoga da pomogne ljudima. Sex education je duhovota serija o potrebi za razumijevanjem. A tome se učimo u srednjoj školi.
Nenametljivo. U velikim kulturama ili u moćnim demokratskim tradicijama. I šta još možemo da naučimo iz serije, koja ima oznaku preko 16 godina, jer tim oznakama sada robujemo svi, da smo svi nekada ranjivi poput tinejdžera. A to da li ćemo biti fašisti ili ne, definišemo i odrastanjem, u kojem ako ostanemo nedorasli, i neodgovorni, krijemo se iza naroda ili autoriteta. Jer narod je misaona imenica ili zbirna na koju meni nekada zakuca srce, od ponosa, a nekada se od iste uplašim. I ako se narod vodi, moramo da osvijestimo da je raznolik i da nađemo zajedničku kategoriju u kojoj povećanje plata ne može da se zove ,,Evropa sad“, jer to nije kategorija to je demagogija, jer oni kojima se sloganom ,,Evropa sad“ obraćaju ne vole Evropu, i gledaju kako da pokriju račune, tako da je Evropa za naše narode, u onom što po floskuli predstavlja misaona imenica. Ali sve se nekada čini kao borba za upravnika srednje škole bez seksualnog odgoja, u trenutku kada hoće ili su htjeli da nam uvedu vjeronauku. Jer ako smo Evropa sad, nikako nijesmo svi pravoslavni, i najbolji drugari od naše braće, pored pravoslavnih su Kinezi, koji nikako nijesu pravoslavni, i eto nas u haosu. A Kain je mrzio Avelja, i opet se ponavljam, ona koja je htjela plod sa drveta znanja, dobra i zla, prognana je iz raja.
Ali ako neko to protumači na vjeronauci nemam ništa protiv, jer smo za građansko obrazovanje apsolutno nespremni. Jer da jesmo znali bi sljedeće, pad vlade nije ništa strašno, u istoriji Nemanjića, sinovi su ubijali očeve i braću, a majke su toliko nebitne da ih i dalje ubijamo bez posljedica. Jer svaka žena, ako je po pravilima službe, mora da bude majka i udata, sem ako nije ministarka. Ne pežorativno i kritički kao kod Nušića, nego u skladu sa, po njihovom, bogougodnim postulatima. Još uvijek kao u svijetloj tradiciji niko nikog nije ubio, iako smo svi pomalo slijepi. I puni strahova. Koje prikrivamo narodom, kojem „puču rebra“. I uz „pravoslavlje“ i uz Evropu sad, ako zanemarimo činjenicu da u Crnoj Gori živi veliki procenat i nepravoslavnih, i ateista, koje ne prebrojavamo kroz emotivno-seksualne postotke. Jer se nadam da je u prepričavanim susretima bilo i malo emocija. Razumijevanja nije, jer se o tome tako ne govori. Emotivne veze registrujemo po ljudskom, a ne po nacionalnosti. Od druge boje kože smo daleko.
Simpatično, kao dramski materijal ili predložak. Dok čekamo rasplet, na koji, a to se uči još u tinejdžerskim danima, moramo da utičemo. I mi koji „nijesmo narod“, a jesmo narod, i kojem je nužno da Evropu vidi ne kao demagogiju, nego kao konkretnu mogućnost da se lakše funkcioniše, a svima nam je neophodan funkcionalan pregovarač i sva ona poglavlja sa kojima smo dobrano usporili.
A svom narodu preporučujem i pomenutu seriju, već je tradicionalna po osvojenom uspjehu, iako u naslovu iste postoje dvije sramotne riječi, od kojih ona koja više izaziva agresiju od prve je latinska i zove se edukacija. Ko god da dođe, mora da prihvati odgovornost i pozabavi se ovom drugom tuđom riječi, čije je porijeklo starije od termina narod. Kao i seks doduše, ali naši narodi, na malom prostoru, nikako da postignu ni dopunske časove. Na bilo koju temu.
