KIC „Budo Tomović“ organizovao je sinoć poetsko veče, u okviru kojeg je promovisana nova knjiga pjesama Obrada Nenezića „Centar mog svijeta“, objavljena u izdanju Ratkovićevih večeri poezije.
O poeziji Nenezića govorio je publicista Vanja Kovačević i autor, za kojeg je u uvodnom dijelu urednica književnog programa KIC-a Valentina Knežević, koja je moderirala program, podsjetila da je jedan je od onih pisaca koji je istinski posvećen različitim žanrovima u kojima stvara, pa je jednako pjesnik, dramski pisac, scenarista i romanopisac.
Početak večeri obilježio je segment poetsko-muzičkog performansa „Džentlmen” u izvođenju Jovana Dabovića i Slobodanke Dabović-Đurić, nastao prema Nenezićevim stihovima.
Saradnja na ovom projektu bila je ujedno i povod za pitanje, kako i na koji način kroz glumački dio Jovan Dabović doživljava interpretaciju Obradove poezije. On je kazao da se sa Obradovom poezijom upoznao kad i lično sa njim i da sve te njegove riječi po papirima, ekranima pokušava na isti način da publici dočara onako kako on osjeća.
O iskustvu pisanja kompozicije takođe na ove stihove, kompozitorka Dabović-Đurić istakla je, da joj je bila satisfakcija i zadovoljstvo sarađivatii sa Obradom Nenezićem i ostatkom ekipe na projektu antikabare „Džentlmen”.
“Cjelokupni projekat je za mene bilo nešto novo i drugačije. Stekla sam neka nova znanja, nešto što do tada nisam posjedovala. Obradovi stihovi za koje sam radila muziku, kao i cjelokupna poezija za mene su veoma inspirativni”, navodi Dabović-Đurić.
Govoreći o prvoj pjesmi u zbirci „Kavez”, Valentina Knežević ukazala je na niz značajnih pojedinosti kroz koje se mogu uočiti odlike autorovog pjesnišva.
“Kad pjesmu Kavez, koja otvara knjigu, kao zapis „Umjesto uvoda“, čitamo kao programsku, biće nam jasna suštinska odlika Obradove poetike, tačnije njegovog lirskog kreda: pjesnik gaji (i nužno i dobrovoljno) svoju unutarnju potrebu da priča, odnosno pjeva. Ne može je sputati, zapravo je on u njenom kavezu, ne obrnuto. Ni sam ne zna njenu pravu prirodu, rod ni vrstu („ma nije važno“ kaže u jednom stihu), i zna da je mora njegovati ali i pustiti da ostane slobodna. Kavez za koji misli da je bio namijenjen tom dijelu njegovoga bića zapravo je dom samog pjesnika - i on to nanovo osvještava”, istakla je Knežević
Osvrnula se i na neke glavne stilske karakteristike Nenezićevog pjesništva, koje ga čine bliskim i prijemčivim savremenom čitaocu kazavši, između ostalog, da se poetika Obrada Nenezića otvara kroz najčistiju interpretaciju takozvane stvarnosne poezije - poetičkog koncepta, posebnog pjesničkog talasa koji se u našem regionu popularizovao na samom kraju 20. vijeka.
“Iako se sam pojam „stvarnosna poezija“ još od tada brani i opovrgava, rekla bih da je Obradovo pjesništvo dobar izdanak glavnih tendencija i odlika ovog talasa: to je poezija ukorijenjena u vremenu i prostoru u kojem nastaje i angažovana utoliko što naglašava socijalne i političke probleme, nepravdu, siromaštvo materijalno ali i u duhu”, navela je ona.
U skladu sa glavnim odrednicama tog pravca, kako dodaje, i Obradova poezija metafori i mnogim tradicionalnim stilskim figurama ali i jezičkim eksperimentima pretpostavlja metonimiju, jasne reference, asocijativnost, te liričnost druge vrste - koja autentičnim prikazom emotivne i fizičke stvarnosti stvara snažnu vezu s čitaocem i budi osjećaj bliskosti i prepoznatljivosti.
“Zato ona, šta god da tematizuje, uvijek uspješno komunicira sa čitaocem. I sa slušaocima i gledaocima njenog scenskog izvođenja. Mislim da upravo te odlike i knjigu „Centar mog svijeta“ drže kao cjelinu i da bi se pjesme sabrane u njoj mogle čitati kao jedna „pjesnička pripovijest“, navela je Knežević.
Na pitanje da li je Nenezić prije svega, liričar, dramski ili prozni pisac, Vanja Kovačević napominje da pored toga što je vrhunski dramski pisac, ipak ga doživljava prije svega kao pjesnika, jer čak i u njegovim dramama osjeća se kaže taj ritam poezije.
“Da budem vrlo konkretan, s jedne strane pulsira to pjesničko u Obradu, ali nekako s druge strane taj nerv dramskog pisca u njemu stalno kuca, jer evo čuli smo iz ovih predivnih Jovanovih interpretacija da postoji taj segment naracije, samim tim kad se spoji to dramsko i poetsko, onda dobijete dramu ili pjesmu Obrada Nenezića“, poručuje Kovačević.
O „pjesničkoj pripovijesti“ Nenezića takođe ističe da istorija čitanja njegovog života nije ništa do istorija pisanja, (jer kada čitate ono što je pisao, vi istovremeno čitate ono što je živio) lična pripovijest koja prevazilazi značaj svih fakata.
“Ne zato što je njegova biografija najznačajnija na svijetu, već naprosto, kako i on sam kaže, na početku jednog svog dramskog djela - u umjetnosti, istorija je uvijek u službi ljubavi. Obrad Nenezić pisao je ne zato što ne može drugačije, već naprosto što ne zna kako bi ako ne tako. U jednom od tekstova koje sam napisao prije dvije decenije o njegovom djelu, a to znači, ponavljam, o njegovom životu, rekao sam da postoje ljudi koji su više obimne i složene književnosti, a manje ljudi - Dante, Servantes, Šekspir, Gete, Džojs...takvi su autori. Obrad Nenezić u svakom svom stihu, rečenici, replici i didaskaliji jasno govori da je sve oko nas, a pogotovo u nama zaista čudo. I da je otkriti samo jedan ljudski život poduhvat podjednako lak koliko i otkriti suštinu Vaseljene”, kazao je Kovačević.
Odgovor na tumačenje drugog dopunjenog izdanja knjige pjesama „Centar mog svijeta”, ali generalno i na svoju poeziju, autor je publici dao kroz poetizovani esej, koji sudeći po strukturi istovremeno ističe ljepotu, lakoću i prednost stvaranja. Esej suštinski reflektuje sferu autorovog intimnog, odnosno ličnog doživljaja svakodnevice. Opisuje zapravo osobenost njegove poetike i viđenje na unutrašnji i spoljašnji svijet.
