Volio je, piše RTHN, da kaže, s ponosom, da je rođen u Boki, 1978. godine. Akademski slikar, dizajner, programski urednik za likovnu umjetnost, organizator u Herceg festu. Nakon osnovne škole u Herceg Novom, završio Srednju umjetničku školu „Petar Lubarda“ na Cetinju, a diplomirao i magistrirao na ALU u Trebinju u klasi Marka Musovića, što je takođe redovno i s poštovanjem isticao. Stekao zvanje kustosa, višeg kustosa i muzejskog savjetnika. Samostalne izložbe organizovao u Herceg Novom, Novom Mestu, Trebinju, Tivtu, Somboru, Novom Sadu, Beogradu i sve ih obojio i ljubavlju prema pozorištu, izlagao na Purgatorijama, Pozorišnom maratonu, Sterijinom pozorju, Bitefu…
Bio dio uspješnih likovnih kolonija od Slovenije do Kosmeta, nagrađivan, a najdraže priznanje dobio u svom gradu na Hercegnovskom zimskom salonu. Pokretao je likovne programe, sarađivao sa novskim galerijama i festivalima, a među njima, u njegovoj ljubavi ravnopravnima, ipak izdvajao Hercegnovske aprilske pozorišne svečanosti HAPS, Gitar art samer fest, Filmski festival…
Nemoguće je nabrojati sve što je radio, ali je sigurno da je u svemu postavljao visoke granice, njegova granica bila je nebo!
Možda bi se Vojo i ljutio zbog ovog nabrajanja, ali nemoguće je ne pomenuti njegovu saradnju sa Fondacijom „Petar Lubarda“, sve one plakate, programske knjižice, flajere, koje je osmišljavao uvijek slušajući damare tima sa kojim je sarađivao, u kome su se mijenjali ljudi ali je njegova težnja ka perfekcionizmu ostajala nepromjenjljiva.
Ni naslovi knjiga koje je grafički opremio i uredio ne staju u jedan tekst, baš kao ni predstave Hercegnovskog pozorišta na čijoj je pripremi sarađivao, darivao im vizuelni identitet, bavio se scenografijom, od „Malog princa“ i „Solitera“ do „Carevog novog odijela“ i „Uspomena Sare Bernar“ …
