Krivica je emocija koja se javlja kada osoba procjenjuje da je svojim činjenjem ili nečinjenjem prozrokovala štetu i neprijatna osjećanja kod druge osobe. Tada se socijalno adaptirana osoba trudi da nadoknadi štetu, izražava saosjećanje prema drugoj osobi ili čini da svoje ponašanje promijeni (da u budućnosti više ne bi došlo do ovih negativnih situacija).
Krivica se kod osoba oblikuje u djetinjstvu od strane roditelja - preko nagrade i kazne. Odnosno, poželjno ponašanje u skladu s kulturnim i moralnim normama se nagrađuje, dok se nepoželjno kažnjava. Prvo dijete izbjegava nepoželjno ponašanje da bi izbjeglo kaznu koja dolazi spolja, odnosno od roditelja.
Kasnije, kako se kognitivna svijest razvija, dijete razvija svijest o tome kako njegovi postupci utiču na druge i obraća pažnju i na osjećanja drugih (razvijanje empatije). Zadatak roditelja je da kod djeteta napravi distinkciju bića i ponašanja, odnosno svijest o tome da će biti situacija u kojima će povrijediti tuđa osjećanja, ali da to ne znači da je ono kao biće loše.
Loši su njegovi postupci.
Ukoliko se ovaj proces ne završi na pravilan način, kod osobe može da se razvije pretjeran neopravdan osjećaj krivice ili da se ode u drugu krajnost - potpuno odsustvo bilo kakvog osjećaja krivice. Ovdje ćemo obraditi samo ono što stoji u pozadini pretjeranog osjećaja krivice.
Jedna klijentkinja imala je stalan osjećaj krivice, odnosno strah da je nešto pogriješila. Čim ne bi dobila poruku od momka, ukoliko bi šef bio neraspoložen ili svekrva nezainteresovana, prva misao je bila - da je nešto pogrešno uradila. Terapijski pristup koji može biti koristan za sve koji se bore sa ovim osjećajima sastoji se u sljedećem - prvo se postavi pitanje da li postoji razlog za krivicu i što bi treća osoba koja se, na primjer, nalazi u publici i gleda odnos nje i svekrve rekla - da li je ona nešto kriva. Ukoliko ne postoji realan razlog za krivicu, zašto se i dalje osjeća krivom? Dakle, naglasak je na osjećati se krivom, a ne misliti da sam kriva.
Na realnom, kognitivnom planu mi znamo da nijesmo pogrešili, ali se i dalje osjećamo uplašeno, očekujući kaznu. Kroz rad sa klijentkinjom došle smo do uvida da je sa majkom imala odnos koji se zasnivao na emocionalnom uslovljavanju, odnosno da je majka izazivanjem krivice kod nje, sebe stavljala u poziciju žrtve, i to je za nju imalo psihološku dobit. Klijentkinjina majka pribjegavala je izazivanju osjećaja krivice (Ti mene ne voliš, mama je tužna zbog tebe. Ti si kriva jer je tata bijesan. Kako ti nije žao tvoje majke...) Ovo emocionalno ucjenjivanje dovelo je do usađivanja osjećaja krivice koji se javljao u svim stresnim situacijama.
Osjećaj krivice može da se javlja u svim stresnim situacijama ili da bude vezan za određenu osobu ili situaciju. U osnovi krivice je strah od odbačenosti, da li će nas drugi voljeti i prihvatiti, iako smo krivi. Prvi korak ka oslobađaju pretjerane krivice je rad na svom integritetu i samopouzdanju.
Razdvajanje bića i ponašanje, odlika je zrele odrasle osobe - možemo ući u konflikt, mogu te povrijediti, ali to je moje ponašanje - to nijesam ja. Ponašanje ne definiše ono što smo mi.
Da li sam kriv/a? DA- što da radim da to popravim, kako da do toga više ne dođe? NE- što leži u osnovi moje krivice? Kada sam se u djetinjstvu ovako osjećao/la? Koji su realni argumenti za moj osjećaj? Što mogu da radim kako bih se umirio/la?
Krivica je i kulturološki uslovljena, pogotovo u tradicionalnim, partrijarhalnim sredinama, pa je potrebno posmatrati i širi kontekst krivice i naše odgovornosti.
Oslobađanje osjećaja odgovornosti za sve druge, stavljanje sebe na prvo mjesto i postavljanje granica, prvi su koraci ka oslobađanju od ove nezdrave emocije.
