Republikanci iz čitavog političkog spektra, od umjerenog senatora Mita Romnija do bivšeg državnog sekretara Majka Pompea, koji raspituje vatru, procijenili su da Kina predstavlja egzistencijalnu prijetnju Sjedinjenim Državama.
Iako predsjednik Džo Bajden još nije otišao toliko daleko, njegov tim za nacionalnu bezbjednost zadržao je čvrstu politiku prethodne administracije prema Pekingu.
Bilo koji drugi stav rizikovao bi političku reakciju: Posljednja anketa Galupa pokazuje da skoro 80% Amerikanaca ima stavove nenaklonjene Kini – taj broj će porasti samo ako američke obavještajne agencije zaključe da je novi koronavirus procurio iz kineske laboratorije.
Bajden bi trebalo dobro da razmisli prije nego što se obaveže da ovako nastavi. Zemlje koje se suočavaju sa egzistencijalnom prijetnjom moraju da mobilišu i rasporede sve svoje resurse da se suoče sa tom prijetnjom, ako ne i da je uklone, da bi sebi obezbijedile opstanak. Kako Bajdenova administracija procjenjuje, prijetnja koju predstavlja Kina efikasno će odrediti rat i mir u 21. vijeku.
Prava ideološka prijetnja za SAD – politička autoritarnost koju oličavaju bivši predsjednik Donald Tramp i njegovi sljedbenici – leži unutar njenih sopstvenih granica
Činjenica je da oni koji najliberalnije bacaju optužbu izgleda da nijesu razmislili šta bi zaista značilo za Kinu da ugrozi postojanje najmoćnije države svijeta. U stvarnosti, Kina nema ni destruktivnu sposobnost, ni geopolitičku motivaciju da uništi SAD.
Najočiglednije, za razliku od bivšeg Sovjetskog Saveza, Kina nema nuklearni arsenal dovoljno velik i moćan da uništi SAD. I, dok je njena konvencionalna snaga narasla do te mjere da bi mogla da nanese ozbiljne gubitke američkim snagama u sukobu oko Tajvana, kineska vojska značajno zaostaje za SAD u tehnološkoj sofisticiranosti i iskustvu u ratovanju.
U svakom širem sukobu, SAD bi takođe mogle da računaju na podršku svojih saveznika i kineskih regionalnih rivala, uključujući Japan i Indiju, koji i sami imaju moćne vojske. Kina će biti sama i suočit će se sa neprijateljima sa mnogih strana.
Što se motivacije tiče, Kina je duboko ogorčena zbog američkog bezbjednosnog prisustva u Aziji. Njeni lideri SAD vide kao glavnu prepreku globalnim ambicijama svoje zemlje. Ali nema dokaza da su skloni promjeni režima u SAD ili da traže njegovo fizičko uništenje.
Kina nema stvarnu ideološku privlačnost izvan svojih granica, uprkos tome što marljivo promoviše svoj „kineski model“ brzog ekonomskog razvoja pod jednopartijskom vlašću; većina drugih zemalja zna da bi se kineski ekonomski uspjeh teško ponovio.
U jeku hladnog rata 1950-ih i 1960-ih, sovjetski komunizam inspirisao je revolucije širom svijeta. Danas, nekoliko zemalja koje pružaju usluge kineskom modelu čine to kako bi izborile ekonomsku uslugu iz Pekinga. Prava ideološka prijetnja za SAD – politička autoritarnost koju oličavaju bivši predsjednik Donald Tramp i njegovi sljedbenici – leži unutar njenih sopstvenih granica.
Šta je sa izgledom da Kina postane najveća svjetska ekonomija mjerena dolarima? Mjereno realnim vrednostima (ili paritetom kupovne moći), kineska ekonomija je 2014. nadmašila američku, a da nije narušila američko liderstvo u globalnim finansijama i tehnologiji ili podrivala američki prosperitet.
Suđenje o kineskoj prijetnji prema veličini kineske ekonomije (količina robe i usluga koju proizvodi) takođe zavarava jer je njeno stanovništvo više od četiri puta veće od broja stanovnika SAD. Agregatno bogatstvo i tehnološke mogućnosti daleko su značajniji aršini moći.
U poređenju sa Kinom, SAD ostaju solidan lider i na jednom i na drugom planu. Američka domaćinstva su na kraju 2020. godine imala bogatstvo u iznosu od 130 biliona dolara, dok Credit Suisse procjenjuje da je bogatstvo kineskih domaćinstava sredinom 2020. godine iznosilo 82 biliona dolara.
Tehnološki, dok je Kina posljednjih godina postigla impresivne korake, SAD nastavljaju da vode u ključnim oblastima. Nedavni trgovinski rat između dviju zemalja otkrio je koliko je ranjiva Kina, a ne SAD.
Američke sankcije paralizovale su kineskog telekomunikacionog giganta Huawei Technologies i bacile sijenku na čitav kineski tehnološki sektor. Čak je i kinesko impresivno nedavno slijetanje na Mars zavisilo od tehnologije uporedive sa onom koju je NASA koristila 2003. godine.
Američka domaćinstva su na kraju 2020. godine imala bogatstvo u iznosu od 130 biliona dolara, dok je bogatstvo kineskih domaćinstava sredinom 2020. godine iznosilo 82 biliona dolara
Ništa od ovoga čak ni ne uzima u obzir mnogostruke unutrašnje slabosti Kine, koje se kreću od brzog demografskog pogoršanja do socijalnih nemira, etničkih tenzija i neefikasnog državno-kapitalističkog sistema. Sve to će ograničiti rast kineske moći.
Administracija Bajdena ne bi trebalo da potcjenjuje kineske ambicije ili mogućnosti. Ali tretiranje zemlje kao egzistencijalne prijetnje izazvalo bi trvenja sa saveznicima, od kojih malo koji Kinu vidi na taj način. To bi moglo dovesti do rasipne i opasne trke u naoružanju.
Ovim bi se smanjio prostor za saradnju u pitanjima kao što su klimatske promjene i otežalo upravljanje rizicima od slučajnog vojnog sukoba. Ironično, to bi moglo pomoći da kineska komunistička partija ostane duže na vlasti dok Peking iskorištava neprekidno američko neprijateljstvo da okuplja kineski narod.
Za SAD bi bilo pametnije kada bi tretirale Kinu kao ozbiljnu, ali prijetnju kojom bi uspijevale da upravljaju. To zahtijeva, najmanje, retoričku disciplinu i u bitkama u kojim SAD odluče da se bore – kako bi se sačuvali resursi i izbjegle bespotrebne krize. Iznad svega, Bajden mora da uspostavi ravnotežu između čvrstog vojnog odvraćanja i snažnog diplomatskog angažmana. Prvi korak ka suzbijanju kineskog izazova nije da on bude veći.
