Svega tu, naravno, ima. Nije možda u prvi mah riječ o crnogorskoj, ne daj bože, urođenoj potrebi za služenjem ili uživanjem u vlastitoj servilnosti drugome, nego znatno više o udobnosti jednom usvojenog i tobože prokušanog iskustva iz kojega nikako ne valja iskoračiti u nesigurno, nepoznato i neistraženo.
Ako tome dodamo veliki istorijski hendikep nedostatka domaćih modernih naučnih i kulturnih institucija, što je nesrećnim sklopom okolnosti Crnoj Gori gotovo bilo vjekovima suđeno, pa i domaću sklonost siromašnih bajkovitoj priči o nasljeđu u kojem je naizgled sve kako treba u sebi pravilno raspoređeno, čak po visokoj estetskoj mjeri i zahtjevima – onda je jedan vid ropstva drugom i drugačijem gotovo zagarantovan. Dodajmo još jednu nesrećnu činjenicu da institucije kulture i nauke, očajno prekasno formirane u Crnoj Gori, nikada, osim par novijih izuzetaka, nijesu bile zaista crnogorske.
Riječ je, dakle, o ropstvu koje se često doživljava kao vjernost vlastitoj istoriji i sudbini, tačnije tradiciji koja može biti navodno kao takva jedina autentično crnogorska?
Opšta predstava o tradicionalnom crnogorskom čovjeku najmanje odgovara sluganskoj figuri, čak je hipertrofirani ponos odavno vezan za Crnu Goru i crnogorstvo, što opet ne znači da te ponosne delije mogu lako odoljeti nečijoj jeftinoj propagandi, sračunatoj na najvulgarnije posesivne težnje, ne više samo prema teritoriji, nego i ukupnom, često superiornom moralnom i državnom nasljeđu potencijalne žrtve.
Trebalo nam je, primjera radi, nekoliko vjekova da otkrijemo kako je Kosovski mit, bar kad je riječ o njegovom značaju za Crnu Goru, čista laž, koja se i pored toga i dalje njeguje u narodu. Zbog čega nikad u crnogorskom školstvu, tačnije u udžbenicima istorije i književnosti, nije jasno formulisana konstatacija da je Kosovski mit u cjelini velika istorijska obmana, da je u njemu, izuzevši dva-tri mutno poznata istorijska lika, sve ostalo bukvalno izmišljeno i skockano kao zavodljiva utješiteljska bajka, naravno za porobljene.
Pa i onda kad su rijetki domaći istoričari otkrivali elementarnu istinu da Crna Gora nema nikakvog učešća ili neposrednog dodira sa Kosovskom bitkom 1389. godine, istina o ovom događaju, to jest crnogorskom odsustvu iz njega, nije iznošena u javnost da se ne povrijede „braća“ i ne pokvari njihov imperijalni san o budućem trajnom vlasništvu nad jednom slobodnom, nezavisnom državom i njenim narodom.
Tako se dogodilo da zarobljena svijest crnogorskog naroda, ne samo preko Kosovskog mita, nego i drugih još jeftinijih propagandnih šema i planova, postane jedini djelujući faktor u svakodnevnom životu Crnogoraca, koji, na primjer, ne uspijevaju da vide prostu činjenicu da je njihova Pravoslavna autokefalna crkva, još od vremena Crnojevića, stoljećima stvarala, branila i stvorila državu Crnu Goru. Današnje, često javno iznošeno uvjerenje crnogorskih Srba da je Srpska pravoslavna crkva na
crnogorskom tlu stara osam vjekova predstavlja toliki stepen idiotizma da se prosto ne može pripisati homo sapiensu.
Koliki je stepen zarobljenosti, tačnije pijanstva velikosrpskom propagandom, danas svjedoči, pored hiljada drugih argumenata, ponašanje Crnogoraca u vezi sa takozvanim temeljnim ugovorom, koji navodno treba da bude potpisan u ime Vlade Crne Gore sa Srpskom pravoslavnom crkvom? U tom su dokumentu tobože usaglašeni svi problemi, odnosno otklonjeni dosadašnji i mogući budući nesporazumi između SPC i države Crne Gore? Recimo da je tako, ali se istovremeno zapitajmo zbog čega se pomenuti dokumenat više od godine krije od crnogorske javnosti, kao i zbog čega je njegova navodna posljednja verzija upućena na razmatranje samo Mitropoliji cetinjsko-primorskoj Srpske pravoslavne crkve? Gdje je tu država Crna Gora, koje se pomenuti dokumenat krvavo tiče, da li je ikakav crnogorski interes nova kvislinška vlada dužna da zastupa, da li je, konačno, umjesto evroatlantskog puta Crne Gore u njoj zvanično ustoličen „srpski svet“, kao krajnji cilj odsadašnjeg kretanja i razvoja?
Nije u pitanju samo taj famozni ugovor. Ni o drugim ne manje značajnim pitanjima Crna Gora se danas ne smije ni raspitivati, a ukoliko se pokuša za njih zainteresovati, biva ućutkana moćnom paljbom već dobro afirmisanog profašističkog oružja.
Kad danas, prelistavajući neke svoje bilješke za svojevremene tekstove o Njegošu, ponovo pročitam njegovu rečenicu, odnosno konstataciju da, za razliku od vladara, svojih evropskih savremenika, Njegoš vlada slobodnim narodom, propanu me suze. Ne stidim se, jer znam da nijesam jedini koji se tako osjeća!
