Iako na pragu osme decenije, Nikolić je aktivni volonter, dobrovoljni davalac krvi, humanista. Čovjek kome je, kako to voli da kaže, urođen “gen za humanost”, i koji je po svom dobrotvornom radu prepoznatljiv ne samo u rodnom Nikšiću, već u cijeloj Crnoj Gori.
Najjednostavnije rečeno - ovo je priča o čovjeku koji je život posvetio pomažući drugima.
Povratak u 1963.
Ove godine Dragan će “proslaviti” punih 60 godina humanitarnog rada. U razgovoru za naš portal, prisjetio se i se kako je sve krenulo.
“Otac mi je bio učitelj, vodio je Organizaciju slijepih, zatim Organizaciju brige i staranja o djeci, tako sam humanost “iz kuće ponio”. Već tada sam bio zadojen solidarnošću i odnosu prema ljudima odnosno pomaganju, epatiji – jednom riječju humanosti. Počeo sam 1963. kad sam imao deset godina, i kada sam se pridružio podmlatku Crvenog krsta. Od te godine pa do danas volontiram. Sad će tačno 60 godina kako radim ovaj posao”, priča za naš portal.
Iako je diplomirao androgogiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu, Nikoliću je životno opredjeljenje, zapravo, humano djelovanje.
125 puta dao krv, pet – šest puta namjenski
Nikolić je prepoznat kao čovjek koji je svoju dragocjenu tečnost dao 125 puta, zbog čega je od grada dobio Nagradu oslobođenja Nikšića u oblasti humanitarnog rada.
“Donirao sam krv u svim većim gradovima bivše Jugoslavije, jedino nisam dao u Prištini, ali ne zato što nijesam želio, već zato što tamo nijesam nikad bio”, šaljivo kaže naš sagovornik.
Od tog broja, namjenski je bilo svega pet – šest puta. Ne zato što nije želio, već zato što nije mogao.
“Teško mi je u takvim situacijama... Jednog puta se desilo da je čovjeka povrijedio kamen, prilikom kombiniranja i na razglasu Željezare, gdje sam tada radio, čuo sam da mu je potrebna opšta krvna grupa, moja grupa. Javio sam se a taj čovjek je živio još tri - četiri dana, i doktori ga nažalost nijesu mogli spasiti. Toliko mi je teško posle toga bilo... Isto tako, devedesetih godina jedan bračni par iz Podgorice dobio je bebu, ali je zbog nepodudarnosti Rh faktora kod roditelja, toj bebi trebalo da se mijenja krv. Jednu dozu je dao otac, drugu dozu ja, ali veoma malu količinu, to je skoro pa ništa bilo. Zbog toga, oni su smatrali da sam ih ja “zadužio”, i iako nijesam želio da saznaju gdje živim, oni su nakon tri-četiri mjeseca saznali, i došli na vrata mog stana sa poklonima. Zbog toga sam kasnije izbjegavao da dajem krv po pozivu. I onda sam isključivo na akcijama davao krv. Zbog ovih povoda – prijatnih, a neprijatnih, nisam želio da znam kome namjenski ide krv”, priča Dragan za naš portal.
Kaže da se nikad nije našao “na drugoj strani fronta” da njemu zatreba krv, ali bilo je situacija kad njegovoj supruzi jeste, a nije je dobila.
“Moja supruga je isto bila Rh negativna, i 12 godina nijesmo mogli da imamo djece. Obje ćerke su se rodile u Beogradu. Tada je moja supruga oba puta trebala da primi dvije doze A-, a u bolnici u Beogradu su nam rekli da nemaju tu krv. Kako to da u cijelom Beogradu nijesu imali? To mi je malo zasmetalo, a ja sam već u tom periodu skoro 70 puta dao krv”, prisjeća se on i dodaje da ga ta situacija nijednog trenutka nije pokolebala da nastavi dalje svoj rad.
“Ja krv ne dajem ni iz kakvog drugog motiva, osim da pomognem ljudima. Znam šta znači dati krv, znam šta znači kad nekom treba krv, a ima ljudi koji nemaju nikoga, nemaju mnogo rodbine ili imaju rijetku krvnu grupu... Oni onda ne mogu da se oslone na nekog svog, bližnjeg. To mi je bio motiv bio da uvijek na akcijama dam krv, ne interesujući se gdje će otići. Čujte, kad dajete krv, vi pomognete najmanje tri ili četiri osobe, jer se jedna doza koju date dijeli u četiri cjeline”, objašnjava Nikolić.
“Dva infarkta za 45 minuta i povratak strujom među žive”
Prisjetio se momenta kada je 125. put dao krv, što će se kasnije ispostaviti i posljednji.
“Dva mjeseca nakon toga imao sam koronavirus, i jedan “mali” peh ljekara. Zaboravili su da mi daju injekcije koje su mi u tom trenutku bile neophodne, ili tablete kao zamjenu za njih. Tako mi se otkačio tromb i dobijem infarkt. Bilo je rano jutro, oko šest sati. Osjetio sam da mi je loše, da ne mogu da podignem ruku. Uspio sam da pozovem brata koji me povezao odmah u bolnicu, odakle su me uputili na odjeljenje. I nakon 45 minuta desio se drugi infarkt. Tada sam bio nekih deset minuta klinički mrtav, ali su me vratili u život strujom. Doktori kažu da sam imao sreću što mi je tromb ostao na ulazu u srce, i da treba da slavim 18. decembar.”
Dosta životnih situacija vezivalo ga je za broj 18, koji je, kako kaže, možda njegov srećan broj.
“18. septembra 1972, kada sam bio u Beogradu na studijama, upoznao sam svoju suprugu. 18. aprila 1993 dobio sam drugu ćerku. 18. septembra 2020. dobio sam Nagradu oslobođenja Nikšića. Možda samo slučajnost, ko će ga znati”.
Nakon ispitivanja srca vratio se svojim aktivnostima volonterizma. I dalje kaže planinari i obavezno otvara sezonu kupanja na Krupcu. To je praktikovao godinama unazad, a nada se da će i ove godine.
“Kupao sam se u januaru, u martu, aprilu, novembru, čak kad temperatura vode ne prelazi osam stepeni”, kaže sagovornik portala Dnevno.me.
“Potreban okidač da se u mladima pokrene “gen za humanost”
Na pitanje kako gleda na mlade volontere danas, jesu li voljni da pomognu u svakoj situaciji, Nikolić ističe da je toga sve manje, ali da ne može reći da je omladina manje humana u odnosu na generaciju kojoj on pripada.
“Čini mi se, a možda i griješim, da su naše generacije živjele u nekoj boljoj, ljepšoj i pravednijoj državi. Nama je najvažnije bilo da ponesemo iz kuće humanost i solidarnost. Ne kažem da su sadašnje generacije manje solidarne, ali im je potreban neki okidač, nešto što će da ih pokrene, a najbolji primjer za to je pandemija koronavirusa. Kad se desio kovid, mi smo imali takvo interesovanje od omladine, i stvaranje raznih volonterskih organizacija koje su kupovale i odnosile hranu i potrebne ljekove. "Gen za humanost”, ipak postoji, ali je potreban samo okidač da se pokrene u čovjeku”, tvrdi sagovornik.
Više puta je bio nagrađivan za svoj humani rad. Dobio je srebrni i zlatni znak Crvenog krsta Crne Gore, plaketu najzaslužnijem dobrovoljnom davaocu krvi u Crnoj Gori za 2014. (za 100. davanje), plaketu najzaslužnijem u oblasti vaspitno-motivacionog rada u Crnoj Gori za 2019, plaketu ‘Najstariji volonter’ od NVO “Sana” i Crnogorske dijaspore za 2020, Nagrada oslobođenja Nikšića u oblasti humanitarnog rada za 2020. Objavio je i Monografiju povodom 60 godina Udruženja dobrovoljnih davalaca krvi Željezara.
O tome da bi trebalo staviti tačku na volonterski rad, Nikolić još ne razmišlja.
“To je moje životno opredjeljenje, još od rane mladosti. Prije osam godina sam izgubio suprugu, ćerke imaju svoje živote i sada da remetim taj tempo ili da se okrenem kafani ili nekim drugim porocima, znam da bi za mene bila smrt. Ja sam uvijek bio aktivan fizički, i kad pomažem brže mi prođe vrijeme. Uvijek sam u društvu okružen pozitivnom energijom, a sad kad sam “pred kraj života”, to mi služi kao izduvni ventil. Ja sam tu dok mi ne kažu “ne trebaš nam više””, zaključio je za naš portal Dragan Nikolić.
