Ima li šta gore od čovjeka koji se boji jednog čovjeka, stvari ili pojave?
Ima, čovjek koji se plaši od više ljudi, stvari i pojava?
A mi imamo tu nesreću da nas vode ljudi bez principa. Istina, nije se ovom zemljom navladao bilo ko ko je držao do bilo kakvih principa. Ali ove, pored odsustva principa, karakteriše i strah.
Da se razumijemo, nije da su sadašnje vlasti bez ubjeđenja i stavova. Imaju ih, samo što su im ubjeđenja uglavnom pogrešna dok stavove, koji su takođe uglavnom pogrešni, rijetko kada iznose.
Ali, kako to obično biva, nekad okolnosti natjeraju i najtvrđe kalkulante i manipulante da se odrede po određenom pitanju. Doduše, ovo određeno pitanje je, mora sa priznati, sa ljudskog i civilizacijskog aspekta krucijalno.
U četvrtak 23. maja bilo je glasanje u Ujedinjenim nacijama o rezoluciji o genocidu u Srebrenici kojim su se pozivale države članice da obilježavaju Međunarodni dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Rezolucija je pravno neobavezujuća, ali ishod glasanja, kakav god bio, ipak jeste izraz volje čovječanstva.
Do posljednjeg momenta nisam znao kako će glasati Crna Gora. Vlada se nije usuđivala da se jasno odredi po ovom pitanju. Ali mislim da ovdje nije ni to bilo u pitanju, već da ni sama Vlada Crne Gore nije znala kako će glasati.
I tu se vraćamo na ovu priču s početka teksta o ljudima kojima upravljaju strahovi.
Od samog početka priče o rezoluciji o Srebrenici, Vlada je u startu jasno rekla jedino da neće biti kosponzor rezolucije. Hoće-neće glasati ZA bila je dilema danima, a onda je premijer Spajić otišao kod kancelara Šolca i obećao mu da će Crna Gora glasati za rezoluciju. Ali ubrzo se na premijera digla i kuka i motika, pa je brzo, ne naravno u Crnoj Gori, smišljena operacija ,,amandmani“. Operacija je toliko dobro prošla da su amandmani potpuno modifikovani, a onda uvršteni tako da je ono što je od starta bio cilj, a to je da se stvori alibi da se glasa protiv rezolucije, neslavno propalo.
Kada se sve ovo izdešavalo kako jeste, nije preostalo ništa drugo nego da se premijeru jasno zaprijeti da nipošto ne skreće sa staze. I da vlasti u Beogradu itekako imaju instrumente da primoraju Spajića na poslušnost.
U Spajićevim očima bio je strašniji Šolc od Vučića.
A zapravo ono što je strašnije od svega jeste istorijska činjenica da je neko strahom morao da vlast u Crnoj Gori privodi poštovanju osnovnih civilizacijskih normi.
I to je ono što je najstrašnije, što ubija nadu u bolje sjutra ovog društva.
