Kroz vjekove i bojeve crnogorske stopanice, sestre, majke, kuću su pazile i muževe, sinove i braću brašnjenikom pratile, rane vidale, puške punile. Tako je bilo i tokom Drugog svjetskog rata kada su u jedinicama partizanskim bile đevojke svih vjera i nacija, koje su na bunkere bombe bačale i s puškom jurišale, ranjenike spašavale i zapisano je: kada je bilo najteže – pjesmu zavodile.
U ratu je iz Crne Gore izgubilo živote 2.546 žena, od čega su 483 poginule, dok su ostale žrtve fašističkog terora. Za ponos je njihovo držanje u logorima, na vješalima, u mučilištima, u svim bitkama. Zato se uz poštovanje sjećamo svih, posebno osam crnogorskih heroina, koje žive u istorijskim čitankama.
Nikome nije u ratu bilo lako, ali možda je najteže bilo majkama koje su čekale da im se djeca iz rata vrate. Nerijetko su stizali crni glasi, za mnoge se nikada nije ni saznalo đe su kosti ostavili, jer rat je rat.
Orlandići iz Seoca
U borbu je pređe 13. jula krenula porodica Milice i Joka Orlandića iz crmničkih Seoca. Tri sina je majka u rat ispratila riječima: ,,Srećan vam put sinovi, ali zapamtite da je bolje da se na vratite, nego sramotna obraza da dođete!“
Knjigu života nedugo potom herojski je zatvorio narodni heroj Blažo, sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Makedoniju, jedan od organizatora 13-julskog ustanka, komesar IX krajiške brigade poginuo kod Glamoča 15. marta 1943. godine.
U oktobru iste godine iz Kolašina stigao je glas da je poginuo drugi sin Špiro kao komandant bataljona IV crnogorske brigade, a primila ga je ćuteći.
Novi neprebol stigao je 10. septembra na Cetinju đe je majka-heroj Milica Jokova gledala kako dva puta puca konop na vratu njenog sina Iva. Treći put, uz upornost domaćih izdajnika, konop je izdržao… Ivo je otišao u legendu, a majka Milica u Seoca uz poruku: ,,Neka moj Ivo bude posljednja žrtva fašizma… Tako je i bilo, jer je nekoliko dana kasnije Cetinje oslobođeno.
Mnoge kuće u Crnoj Gori su tokom rata iskopane, pa su na njima vijorili crni barjaci. Bile su zavjese u kući u crnini, majke doživotno u koroti.
Đurovići iz Mijokusovića
Samo Begica Radonjić, rođena Đurović u Mijokusovićima nije dala da se barjak meće. Muž joj Nikola poginuo u balkanskim ratovima, pred rat umro sin Šćepan, najbolji đak danilovgradske gimnazije i partijac, kod Bugojna 1942. ostao drugi sin Rade, učesnik 13-julskog ustanka, borac NOP-a ,,Bijeli Pavle“, Zetskog odreda i Pete crnogorske proleterske brigade.
– Nema mojih sinova, ali ima njihovih drugova koji ih neće zaboraviti i koji će zemlju izgrađivati i slobodu čuvati – zborila je Begica Nikolina Radonjić, majka partizanska koja nikada ni kosti svoga sina Rada nije našla, ali je smogla snage da poživi i čuva sjećanje na svoje sinove.
I sada, osam decenija od početka rata na mnogim spomen-pločama piše: Nepoznat borac. Pred istorijom to je nečasno i nepravedno, jer u borbi za slobodu svi moraju biti poznati. Prije skoro deset godina u Muzeju pobjede u Moskvi na pitanje o ratu od mlade Ruskinje dobio sam odgovor: ,,Drugi svjetski rat će biti završen kada svaki ruski vojnik koji je poginuo za slobodu bude sahranjen“.
Tako su proleterske kosti i dalje prosute (i one na Skadru koje i sada za noći punog mjeseca svijetle) po poljanama i planinama. Tragali su očevi i braća, sestre i majke, ali je ostalo samo sjećanje i uspomena.
Vidakovići iz Tološa
Tako je i Milica Veljova Vidaković iz Tološa, čija je cijela porodica partizanskom dušom disala, uzalud nakon Pljevaljske bitke tražila grob svoga sina Stanka, skojevca, fudbalera ,,Crvene stijene“ i radnika proleterskog Monopola, borca Momišićko-tološke čete, kasnije na Pljevljima Zetskog bataljona.
Tako je davno rečeno: ko preteče medalja mu, ko pogine poljana mu. Ipak, od svega duže živi sjećanje na hrabre junake, na borce za slobodu. Jer, kako podavno reče Marija Jokova Sekulić iz Bandića kojoj su u ratu poginula tri sina i snaha: ,,Neka, nemojte plakati, moglo je bit i gore, da su poginuli na drugoj, izdajničkoj strani, pa da živimo zadovijek crna obraza.
To su partizanske majke, bez ordena heroine.
– U suzama se doma majka Milica vrnula, sjećaju se Stankove sestre Dara i Novka, koje smrt brata nikada nijesu prežalile, otac je bio po zatvora, brat Ljubo u partizane, a mi u pećinu Magaru, jer su nam Talijani kuću sa Veljeg brda sa zemljom sravnili.
