Ova pjesma jedna je od mnogih koja iskazuje crnogorsku fascinaciju bitkama i vjerovanje da se pobjedom u bici rješavaju najvažnija nacionalna pitanja. Bilo je to vjerovanje crnogorskog društva XIX vijeka. Oni pametniji, shvatili su poslije Berlinskog kongresa da je to netačno, i da male zemlje dobijaju bitke tek kada velike sile priznaju njihove rezultate. Jer, Crna Gora bi izašla kao pobjednik iz Veljeg rata čak i da je izgubila bitke na Vučjem dolu i Fundini, a dobila bi i Nikšić, čak i da ga nije osvojila. Kao što je dobila Podgoricu, za koju crnogorska vojska nije ispalila nijedan metak. Bitka, kao i rat, u krajnjem, jeste vojnička kulminacija političkog procesa, tako da sudbina pobjednika neminovno zavisi od tog procesa. To pobjednik teško prihvata, a običan čovjek najčešće ne razumije.
Kod nas, čak i danas, postoji dosta uvjerenja da su sve naše bitke protiv Turaka – slavne i pobjedničke, da smo stalno sjekli turske paše i bimbaše, razgonili Turke „na buljuke“… Slavna prošlost je laž, kaže M. Crnjanski. Ko zna koliko je crnogorsko-turskih sukoba oko ispaše i imovinskih dažbina, kasnije predstavljeno kao boj sa sultanovom vojskom, iako sastavljači guslarskih pjesama ponekad, i to nenamjerno, kažu istinu. Sjetimo se pjesme Smrt Nikca od Rovina i razloga zbog kojeg je došlo do sukoba Nikca i nikšićkih Turaka. I napokon, prisjetimo se kako su poginuli Nikac i Babić Jakšar: „Trče oni jedan put drugoga/ sretoše se u bijele ovce/ jedanak im pukli džeferdari,/ oba mrtvi pali među ovce.“ Koja je ovo nacionalna politika i borba za slobodu? A po Nikcu je Njegoš, navodno, htio da nazove medalju koja je poslije dobila Obilićevo ime.
Uprkos svim istorijskim znanjima, koliko ste puta čuli: istorija Crne Gore jeste istorija stalnog ratovanja i velikih pobjeda nad Turcima. Kada to čujem ili pročitam kao stav neistoričara koji vjeruje da poznaje nacionalnu istoriju, onda sasvim razumijem zbog čega tako misli. Čak smatram da je neizbježno da tako misli. Ali kada ovakav stav izrekne istoričar, onda znam da je u pitanju maskirani guslar, koji ne razumije istoriju Crne Gore, pa ni istoriju kao nauku. Bilo je dosta ratovanja, bilo je mnogo bitaka, mnoge su i dobijene, ali istorija Crne Gore – nije istorija ratovanja, niti slijed vojničkih pobjeda.
Pozovimo matematiku u pomoć. Crna Gora je pala pod osmansku vlast 1496. godine, a do prvog vojničkog sukoba, za koji bi se moglo reći da je preteča crnogorskog oslobodilačkog pokreta, dolazi 1603. godine. Dakle, nakon 107 godina tuđinske vlasti. Bila je to prva vojnička pobjeda Crnogoraca.
Do druge velike vojničke pobjede trebalo je čekati 153 godine (1756). Uspjeh je bila i pobjeda 1768. godine. Dvadeset osam godina kasnije, izvojevane su dvije velike pobjede: na Martinićima i Krusima (1796). Do sljedeće velike pobjede Crne Gore čekali smo 62 godine. Naravno, pobjeda na Grahovcu (1858). Zatim Vučji do, Fundina, opsade Nikšića i Bara (1876-1878). I time se uglavnom završava naše pobjedonosno ratovanje u XIX vijeku. Od 1496. do 1878. godine su 382 godine. Za to vrijeme – desetak politički važnih pobjeda. Ali, ipak ima istoričara koji česte crnogorsko-turske pogranične incidente oko imovinskih pitanja ili crnogorska četovanja po Hercegovini, vide kao neprekidni rat. Griješe ljudi. Zna se što je turski pohod na Crnu Goru, zna se što je pogranična svađa, zna se što je pohara. Turskih pohoda na Crnu Goru, u vidu kaznenih ekspedicija koje preduzima regularna vojska, nakon 1603. bilo je dvadesetak: 1649, 1685, 1692, 1712, 1714, 1756, 1768, 1785, 1792, 1796, 1858…
Ove su se kaznene ekspedicije najčešće nepovoljno završavale po nas. Ali istina je da su u bitkama protiv Turaka Crnogorci izvojevali ubjedljive pobjede, iako je protivnik bio višestruko brojniji i opremljeniji. Istoričari uvijek za ove nevjerovatne pobjede imaju isto objašnjenje – hrabrost i motivacija. Ne znam da li je to dovoljno, ali ne mogu da prepoznam što nedostaje. A sigurno nedostaje. Očekivao sam da će nova generacija crnogorskih istoričara koja se bavi ovom problematikom, ponuditi objašnjenja koja nedostaju. Ništa od toga. Guslar koji se služi kompjuterom, ostaje guslar.
U vrednovanju crnogorskih bitaka i ratovanja protiv Turaka često dominira, čini mi se, lokalni i plemenski pristup. Kada se ovaj fenomen opservira iz tog ugla, onda je važan broj poginulih i ranjenih, broj zaplijenjnih zastava, pušaka i konja i naravno personalni doprinos. Ko je posjekao koliko glava, ko je komandovao bataljonom, koje je bratstvo ili pleme imalo najveću ulogu…
U analizi ovog fenomena upadljivo nedostaje njegovo regionalno značenje. Crnogorsko ratovanje nije sječa paša, kako je vide plemenici i istoričari željni medalja, nego je sukob sa jednom globalnom i superiornom vojničkom silom. Vojnička snaga Osmanskog carstva XVI ili XVII vijeku, približna je snazi savremenih vojnih alijansi. Opet ponavljam, nemam dovoljno dobrih objašnjenja za ove crnogorske pobjede, jer one su, mjereno odnosom snaga, nevjerovatne. Iskren da budem, nemam dobro objašnjenje ni za neke ranije bitke, poput Barske iz 1042. godine.
Vizantijski pisci su poraz desetostruko brojnije vizantijske vojske objasnili ratnom varkom, pravljenjem buke, navlačenjem u klance… Ne znam baš da li su vizantijski vojnici bili toliko plašljivi od zvukova trube ili da su bili nenavikli na klance, ali je dukljanska vojska superiorno pobijedila, a vizantijski pisci i Pop Dukljanin nijesu našli drugo objašnjenje za ovu pobjedu. No, da se vratimo našim Turcima.
Crnogorske vojničke pobjede uočljiva su i fascinantna pojava i u balkanskoj nacionalnoj istoriji novog vijeka. Nevedite još jednu balkansku zemlju ili narod sa takvim ratničkim rezultatima. Naveo sam bitku iz 1603. koja bi se mogla smatrati početkom crnogorskog ustanka. A kada je počeo Prvi srpski ustanak? 1804. godine.
Ko je, osim Crnogoraca, od 1603. do 1804. godine na Balkanu imao nacionalno-oslobodilački pokret i ko je vodio vojničke bitke za nacionalno oslobođenje? Oprostite, ali niko drugi. Zvuči kao patetično patriotsko prvačenje, ali to su činjenice. Iz ovog ratovanja nastala je nezavisna država. U tome je značaj crnogorskog ratovanja. Nije to plemenska olimpijada o kojoj pišemo da bismo istakli pretke ili pleme kome pripadamo, već je ratovanje dio državotvornog i oslobodilačkog pokreta. I zato: „Dokle raste perje na sokolu…“
