Uz novi Porfirijev helikopterski desant na Crnu Goru, minulu neđelju obilježila je i nova blamaža novoga nam premijera Dritana Abazovića. No, ni po’ jada za Dritanovu ličnu blamažu, na to smo već navikli, nego je ovoga puta pod Ostrogom, i protokolarno i suštinski, skandalozno ponizio i državu Crnu Goru, prepustivši u svojoj zemlji ulogu domaćina Profiriju, kojega rođaci i prijatelji od milja zovu Prle. Ne djeluje, međutim, da su Dritan i Prle, nakon učestalih susreta, što u Beogradu, što u Crnoj Gori, postali prijatelji ili barem međusobno uvaženi sagovornici. Više sve ovo više liči na situaciju u kojoj Dritan ima ulogu Prletovog nakonjčeta, da prostiš! Tek, dakle, enfanta sa sporednom ulogom u nekim crkveno-običajnim ritualima. Potonji ritual pod Ostrogom, naime, bio je zapravo crkveno-politički performas u kojem je Porfirije zorno demonstrirao Dritanu kako ga dočekuje, da parafraziramo stihove Maka Dizdara, na zemlji svojoj, iako na baštini tuđoj. (Crnogoskoj, dakako!)
I podsjeti ga na „preuzete obaveze“. Jer, odbranjene svetinje, mjerene hektarima, tek treba da se „ovjere“ tzv.temeljnim ugovorom, što bi premijer Dritan Abazović, kako reče, volio da se desi tokom mandata njegove vlade. A kako i ne bi volio, kad su ti hektari svetinja pokonjeni Crkvi Srbije zahvaljujući baš glasovima poslanika Ure i Civisa, crno na bijelo. Istina, poslanik Filip Adžić je tada vruć krompir izglasavanja Zakona o slobodi ispovijesti prepustio Suadi Zoronjić, kojoj, da podsjetimo, poslanički mandat nije potvrdio DIK, nego Aleksa Bečić lično. Kakva čast.
Dritan je, s druge strane, svoju drugu „istorijsku“ posjetu Ostrogu objašnjavo kao vastitu sklonost ka vjerskom turizmu. Voli, kaže,da posjećuje crkve, manastire, katedrale i džamije, što je lijepo, ali to je njegova privatna stvar koju može da upražnjava u slobodno vrijeme, a nipošto kao premijer jedne sekularne države, mada sa tim, kako reče, on nema problem, dodajući kako će “politika vlade biti takva prema svim dobronamjernim ljudima”.
E, tu je baš promašio. Jer smatrati, recimo, nazočnog Joanikija Mićovića dobronamjernim čovjekom, najblaže rečeno, je problematična teza. Koji to čovjek dobrih namjera može izjaviti da je brutalna Putinova agresija na Ukrajinu “borba protiv nevjernika”, odnosno da su “događaji u Ukrajini posljedice bezbožništva koje se tamo bilo ukorijenilo”, te, još morbidnije, kako je “Crna Gora projektovana kao mala Ukrajina”?!
Ako premijer Abazović podržava taj koncept kleronacionalističke “dobronamjernosti”, onda je potpuno zaslužio onu “dobrodošlicu” na Cetinju 9. maja. Da sad ne citiramo onu grupu Cetinjana… Elem, priča pod naslovom Dritan Abazović po drugi put pod Ostrogom, mnogo liči na onu humorističko-satiričnu pripovijetku Radoja Domanovića o kraljeviću Marku po drugi put među Srbima. Dobili smo, kako to plastično reče Nikola Samardžić, još jedan “ostroški mućak”, jednako bazdeljav kao onaj s kraja 2020. godine.
No, ostaje pitanje da li se Abazovićev ostroški izlet može pripisati samo njegovoj infantilnoj političkoj naivnosti i nedoraslosti državničkoj funkciji koju obnaša, ili se on, kako to neki analitičari procjenjuju, baš posvetio realizaciji Vučićeve agende o novom oblikovanju Balkana na premisama “srpskog sveta”.
Ovu dilemu je minule neđelje dodatno aktuelizirao Abazovićev nastup na jednoj kosovskoj televiziji, gdje se, baš kao Vučić, zdušno zalagao za “Otvoreni Balkan”, posebno apostrofirajući da bi baš “Kosovo imalo najviše koristi od te inicijative”. Naravno i Crna Gora, i svih šest država, a ne samo “tri i po”, što god to značilo.
No je dobro što nam je premijer dobio novog savjetnika za spoljnu politiku. Vjerovali ili ne, to je dojučerašnji ministar spoljnih poslova Đorđe Radulović. On bar zna da prekida diplomatske odnose sa nekim državama, a da ih istovremeno ne prekine…
