Rokovi! Kad kreneš u školu - domaći za sjutra. Onda dođeš i do srednje škole, pa je tu autobus i vječito kašnjenje makar minut. Pa ide fakultet i spremanje ispita. Na kraju je tu posao i obavljanje zadataka u roku. Kroz cijeli život nas prate ta vremenska ograničenja, koja ponekad nijesu najbolji prijatelji sa našom voljom ili kreativnošću.
Na početku svoje ‘honorarac’ epizode života, imala sam strašan problem da se uklapam u rokove. Bilo da ih postavlja neko drugi ili ja sama. Uglavnom je najveći problem bio kada ih postavim ja sama. Smrt svake profesionalnosti je nepoštovanje vremenskih rokova, postavljenih sa bilo koje strane. Uspjela sam da naučim da preskakanje vremenske ograde bude rijetkost i u baš eksretmnim slučajevima ili je i preskačem, kada odnos to dopušta. U slobodnom prevodu - naučila sam da poštujem druge koliko i oni mene.
Redovno probijanje rokova je neodgovornost
Kada iz kancelarijskog ambijenta uskočiš u pidžamu i ćošak ugaone garniture, nekad bude baš teško održati riječ da će dizajn biti gotov za četvrtak. Mislim hoće, ali ko zna koje godine. Atmosfera dnevne sobe ti nudi sve da prekršiš dogovor i pogaziš svoju riječ - Netflix, popodnevnu dremkicu, užinu, besciljno listanje interneta.. Sve je tu, a ti treba da radiš. Ma četvrtak je daleko, iako to redovno kažeš utorkom. Ovu situaciju mogu slikovito da opišem jer mi se desila više puta.
Volim svoj posao, ali je bilo perioda kad nikako nijesam uspijevala da mu uhvatim nit i pozabavim se svojom organizacijom. Dani su mi prolazili u prokrastinaciji, a potom i kukanju kako nemam dovoljno posla. Nekad me je bilo strah da završim jedan posao, jer ko zna kad ću dobiti sljedeći. Jednostavno - kad nemam volje, ne znam za bolje. Nisam imala ni fokus, ni cilj, ni želju. Zato je i bilo lako upadati u začarani krug prekoračenja vremenkog roka i lošeg osjećaja zbog toga, bez konkretne akcije. Sve to se nagomilava u jedno klupko nezadovoljne i neodgovorne osobe, što za posao, što za ostale životne zadatke.
Nema jeftinih izgovora
Moj prvi pokušaj freelance-a i silaženja sa kancelarijske stolice bio je neophodan jer sam uspjela da se razbolim. Stres kancelarijskog života je nosio posljedice za mene, koje su se odrazile tek kada sam se takvog života oslobodila. Sve me je nerviralo i iritiralo i nijesam imala 2% koncentracije za seriju, a kamoli da uzmem da crtam. E tako je izgledao moj početak solo karijere, kad baš treba da zapnem i pokidam.
Naravno da sam prekršila svaki mogući rok i vjerujem da sam klijentima iz tog perioda zauvijek ostala u pamćenju kao ‘ona što ne umije da procijeni koliko joj vremena treba za rad’. Istina je da stvarno nijesam umjela da procijenim i da sam uvijek davala kraći rok željna posla koji nije u tuđoj kući, a i u trenutku bi me odradio adrenalin od želje da to što prije završim. To kratko traje, tako da se morate osloniti kompletno na organizaciju.
Prije nego počnem u ovom tekstu da branim sebe iz prošlosti pred klijentima iz prošlosti, moram da naglasim da sam imala 24 godine kada sam počela da se bavim samostalnim organizovanjem posla. Iako lično smatram da niko sa toliko godina više nije dijete i da mu se neodgovornost zbog godina ne oprašta, možda se tamo neko ne slaže sa mnom. Ja sam stroga prema sebi i smatram da sam i tada trebala malo brže da se naučim organizovanju. Međutim, činjenica je da to stvarno ide sa godinama.
Kada bih, braneći sebe, govorila kljentima da sam bolesna i da ne uspijevam zbog toga da završim zadatak, prirodno je da mi ne bi vjerovali. Zamisli tebi dođe neko kome si dao novac da nešto uradi i sam odredi kad će to biti gotovo, da bi ti na kraju tražio još vremena, jer se razbolio. Prvi put je ok, ali kada se šema ponašanja ponavlja, to je samo čista neorganizovanost ili ako je neko stvarno zdravstveno ugrožen (kao što sam bila ja) - neodgovornost. Ne treba daprihvatiš ono što ne možeš da postigneš i ispoštuješ i sebe i osobu koja te upošljava. Nikad nijesam bila vješta u smišljanju izgovora i klijenti su uvijek mogli da prepoznaju da sam se samo loše organizovala. Zato sad i kad zakasnim, ja iskreno kažem zašto je to tako.
Ti meni, ja tebi
Postoje prilike kada namjerno zakasnim. Recimo - dobila sam novog klijenta i on odugovlači sa plaćanjem ili slanjem materijala. Ili klijent kom sam završila posao prije par nedjelja želi ispravku nečega kroz šta smo prošli više puta. Pošto mnogim klijentima nikad opcija neće biti da nešto doplate, moj vremenski rok se pretvara u doslovno ‘kad stignem’.
Mogla sam da postavim sama vremensko ograničenje, nepoštovanjem istog sa druge strane meni će uvijek biti preči i važniji klijent koji je ispoštovao. U većini slučajeva, kada dođe do tih momenata, ja već imam gotov materijal jer sam moju radnu naviku dovela pod konac, ali ga ne šaljem čim se klijent udostoji da obavi svoj dio posla. Na taj način pravim granice, pa kad dođe do sljedeće saradnje, klijent će već znati na koji način sve funkcioniše. Ovaj način možda i nije najispravniji, ali kada nađem bolji za formiranje granica - javim.
Rijetko kašnjenje nije smak svijeta
Što bi bilo dobro da sve što ne volimo kod nas promijenimo pucketanjem prstiju. Ništa ne može preko noći, pa ni organizacija.
Kod sebe sam primijetila rijetko kršenje dogovorenog roka od momenta kada sam sebi počela da opraštam momente da sam bezvoljna i da mi se ne radi ponekad. Zato bih u računicu dana koliko mi je potrebno da neki zadatak riješim, uvijek dodala makar jedan dan da budem lijena. U tu računicu bi išli i drugi poslovi, pa i aktivnosti van posla.
Nije strašno kasniti, strašno je to stalno ponavljati, a opet opravdati na sve moguće načine. Za mene lično ne postoji ljepši osjećaj od skroz prekrižene ‘to do’ liste za taj dan. Osjećaj kad znaš da neko sa druge strane maila ne cupka nervozno čekajući na tvoj odgovor, pa na miru možeš da piješ svoju kafu. Radnu naviku je teško izgraditi, ali se i ona da oblikovati lijepo.
