Ovaj klasik, u čitanju Projkovskog, koji je na premijernom izvođenju u Podgorici reflektovao brojne društvene manjkavosti čiji smo akteri i posmatrači, dokaz je univerzalnosti velikih tema, te karakternih obilježja kojih ne umijemo da se oslobodimo.
Projkovski je jedan je od vodećih regionalnih reditelja i profesora pozorišne režije i glume na Univerzitetu za audio-vizuelne umjetnosti Europa Prima. Umjetničke sposobnosti potvrdio je radeći raznovrsne projekte u brojnim regionalnim i evropskim pozorišnim kućama, a njegove predstave često su dio renomiranih festivala. Za izuzetna umjetnička dostignuća dobio je niz domaćih i međunarodnih profesionalnih priznanja i nagrada.
Za Pobjedu je, između ostalog, govorio o posljednjoj adaptaciji Šekspira te položaju umjetnosti i žena u modernom vremenu.
Adaptacija klasika nije rijetkost u savremenom pozorišnom izrazu. Međutim, koliko je potrebno umijeća da se publici donese autentičnost, ovog puta Šekspira, a da komad ima svoju individualnost?
Projkovski: Jedini smisao kada čovjek radi klasiku jeste da nađe scenski most, odnosno način kako da je prevede na savremeni scenski jezik. Na kraju krajeva, niko od nas ne zna kako su izgledale originalne Šekspirove predstave. Aktuelnost kod velikih klasika su njihove teme. „Ukroćena Goropad“ se bavi stvarima koje su nama bitne, koje nas se tiču, a ono što je važno je da kroz sva pitanja i dileme postoji savremeni jezik na kojem bi tekst mogao da komunicira sa publikom. Osnovna tema u ovom djelu je borba između polova, ženske i muške seksualnosti, dominacije. Takođe, postoji u „Goropadi“ još jedna tema, možda drugostepena, ali koja mene fascinira – pozorišna iluzija, pitanje šta je život, a šta san. Ima Šekspir više tekstova na tom principu, a mi smo tokom procesa rada imali priliku da napravimo pozorišnu laboratoriju, u kojoj smo se dugo bavili pronalaskom glumačkog izraza. Bez kalkulacije smo ušli u klasiku, da bi na kraju izašli sa predstavom koja se događa danas i tu.
Kakva je onda „Ukroćenu goropad“, koju ima priliku da gleda podgorička publika? Koliko u njoj ima Šekspira, a koliko vizuelnih efekata?
Projskovski: Mislim da smo našli balans. Kada treba da definišem šta je pozorište, ja sam u sebi zadržao osjećaj od djetinjstva, kada sam bio fasciniran podizanjem zavjese i otvaranjem novog svijeta koji se nalazi tamo. U definiciji teatra uvijek se vratimo na Šekspira i činjenicu da je pozorište igra, tako da se i mi mnogo igramo, zabavno nam je, pa takav utisak ima i publika. Pozorište je umjetnost trenutka, kao život, a mi pokušavamo da o njemu govorimo slikama. Da publika zajedno sa nama osjeti šta je ono što nosimo kao emociju, šta je zapravo pozorišni san koji sanja naš lik. Glavni adut predstave je mladi glumački ansambl koji ima nevjerovatnu snagu i kreativnost, a neskromno mogu da kažem da je ova predstava promocija novih pozorišnih imena, kao i potvrda ostalih talenata.
Vaša pozorišna reputacija kaže da Vaše predstave prate „spektakli“. Kolika je zapravo važnost scenografske slike u vjerodostojnosti svega što predstava treba da prenese na publiku? Koliko savremeni teatar mora da bude i fizički?
Projkovski: Osnovna stvar je da je pozorište spoj svih umjetnosti, tako da moramo da koristimo sve što imamo. Veliki reditelj Ervin Piskator, koji je jedan od onih koji su počeli da se bave političkim teatrom, kazao je da na sceni imate pravo da izgovorite bilo šta ako pričate sa slikama, ako su slike jače od onoga što se govori. To se prevashodno odnosi na politički teatar, ali, kao i u životu, mi nekada izgovaramo riječi a zaboravljamo šta se krije iza njih. Kroz te slike se trudim se da prevedem na pozorišni jezik ono što se krije u riječima – bilo da je u pitanju Meša Selimović, Šekspir, Dostojevski... U pozorištu ljudi mogu da osjete mirise, a teatar ima mogućnost da govori i tamo gdje riječi gube svoj smisao.
Sagledavajući ovu predstavu iz dva različita ugla ženskih likova, koliko žene iz naše svakodnevice imaju uporišta u Šekspirovim junakinjama? Ko su današnje „goropadnice“?
Projkovski: Ono što je fakt jeste da mi i dalje živimo u muškom društvu. Važno je da pozorište otvara teme, postavlja pitanja. Mi u teatru ne smijemo da se ponašamo kao da smo pametniji, da znamo više – po principu publika će da dođe na predstavu, a mi ćemo da damo neku pouku. Pravo pozorište otvara teme koje su aktuelne, nekada ima i hrabrije korake, govori o onome o čemu društvo ćuti. Imali smo jednu zanimljivu debatu u decembru na temu da li je ponosna žena kažnjena žena. Ima mnogo da se radi na tom planu. Svaka zemlja ima svoje tradicionalne probleme, moralne okvire koji nam dolaze u nasljeđe. Nije problem u Šekspiru, problem je zašto smo i danas dopustili da ta tema bude aktuelna. Sa druge strane, ja nekako pokušavam da otvorim još jedan ključ – da je „ukroćavanje“ zapravo samo pitanje izbora slobode. Nevažno da li je muško ili žensko, bitno je da čovjek ima pravo na slobodu izbora. Ono što je možda najvažnije u Šekspiru, zato što je u pitanju komedija, je neobjašnjivi fluid koji se dešava u ljudima – šta je zapravo ljubav i na šta je čovjek spreman u njeno ime.
Na Balkanu se mnogo se priča o ravnopravnosti koja se rezimira na različite načine. Ima li stvarne jednakosti ili su zakoni i njihove implementacije i dalje u raskoraku? Kakva je danas ženska uloga u društvu, ima li ona pravo slobode i izbora?
Projkovski: Iz moje vizure apsolutno ima, a apsolutno može još mnogo više da se radi na tome. Nikada nije dovoljno. Čak je i besmisleno da govorimo u 21. vijeku da li treba da budemo ravnopravni. To je šokantno, to govori o čovječanstvu. U 21. vijeku mi mijenjamo samo ambalažu, a nikada suštinu. Tako je godinama, vjekovima, mijenjamo modu, ali ne i sebe. Treba mnogo još da se radi po tom pitanju. Ali, kada vidimo kako je bilo, mislim da nam dobro ide.
Ta promjena ambalaže – je li samo karakteristika nas sa ovog podneblja, ili je i širi problem?
Projkovski: Mislim da je globalni problem. Internet realnost koju živimo jeste mogućnost da se i žaba u ogledalu vidi kao princ. To je ta ambalaža o kojoj govorim. Ona je svuda, došla je od tamo negdje, nije se rodila tu.
U raskoracima privida i stvarnosti, onoga što jeste i onoga što zamišljamo, gdje se, zapravo, nalazimo mi?
Projkovski: Pozorišna scena je jedino mjesto gdje se susreću sve dimenzije. Trenutno se više istine može vidjeti u teatru nego u životu. Pokušavam sa stvarima koje radim da pronađem smisao šta znači baviti se umjetnošću, kako stvarati ljepotu koja će da pobijedi ružno. Na Balkanu smo dovoljno učili da se zlo mora pobijediti dobrim. Pokušavam da nađem tačnu perspektivu i percepciju stvari. Kako je kazao Dostojevski, samo ljepota može spasiti svijet. To je ono zbog čega ima smisla potrošiti život u pozorištu. U umjetnosti, kao i u životu, najlakše je pričati, a najteže pokazati djelima da je to tako.
U Crnoj Gori ste već radili u CNP-u, učestvovali i na FIAT-u, a ovo je prva saradnja sa Gradskim pozorištem. Budući da većinu postave predstave čine mladi glumci, kako ste zadovoljnji? Ne samo kao reditelj, nego i iz pozicije profesora?
Projkovski: I ranije sam govorio da crnogorska kultura nekada zaboravlja da su jedno od najvećih blaga vaši glumci, koji su u posljednjih 20-30 godina i te kako prepoznati u regionu. Mi na Balkanu imamo drugačiji senzibilitet, koji umjetnosti daje neku novu energiju, drugačije ulazimo u stvari. Gradsko pozorište je teatar koji ima snove, a sa druge strane i snagu da se bori i da ih ostvaruje. Ovaj mladi glumački ansambl je samo dokaz da Gradsko pozorište ima strategiju, jer su oni budućnost repertoara. Oni jesu mladi, ali imaju duh koji prepoznaje šta je u stvari pozorište. Znaju da je to maraton u kome nije bitno ko je prvi, već ko će istrčati trku do kraja. Sama strategija da se radi Šekspir nakon 20 godina, važna je za te mlade ljude da bi prošli taj okean. Sve što znamo o pozorištu, satkano je u njegovim djelima. Tokom dva mjeseca smo stvorili, kao što sam rekao, pozorišnu laboratoriju. Glumci i reditelji moraju da imaju hrabrost da se ne bave krajnjim rezultatom. Kada se time bave još na početku, znači da imaju strah od neuspjeha. Pozorišna laboratorija su hrabrost i eksperimenti. Jedina stvar koju ne priznajem je kalkulacija, ona je uvijek korak do prosječnosti.
Ako u pozorištu počinje individualna promjena, koliko je ona danas dovoljna da mijenja društvo?
Projkovski: Sve što radimo ima pravi smisao samo ako se i mi sami mijenjamo. Uvijek je problem kada mi znamo samo kako drugi treba da rade. Ako već znamo moramo da pokažemo svojim primjerom. Sve drugo se zove diktatura. Takođe, mora da postoji još jedna stvar, koja se zove praštanje. Ponekad moramo da se preispitamo da li znamo njenu suštinu. Kao kontrapunkt svemu ovome hoću da kažem da je Balkan jedan ozbiljan centar ljudske civilizacije. Evropa zaboravlja odakle je Njegoš, Meša Selimović, Ivo Andrić, drugi brojni pisci, kompozitori. Balkan i te kako pokazuje najbolje stvari zbog kojih ima smisla nazvati čovječansto tako.
Piše li savremeni trenutak svoje klasike i ko su njihovi glavni junaci?
Projkovski: Prije nekog vremena bio sam dio jedne debate na kojoj se govorilo o savremenoj dramaturgiji i zašto ona nije prisutna na pozorišnim scenama. Tada sam rekao da mladi pisac treba da prestane da piše tekstove kojima se glavni junak budi na Menhetnu, pije kafu na Ajfelovom tornju. To je besmisleno, to već imamo, o tome su pisali Francuzi, Amerikanci... Mi moramo da se bavimo onim što smo mi, da nađemo smisao zašto radimo domaći tekst. Ta internet realnost, dostupnost filmova, serija definiše mejnstrim u kome svi smatramo da je sve tačno. Odradimo trećerezrednu seriju pa mislimo da smo napravili nešto. Zapravo, svakim korakom bježimo od sebe, i što je najstrašnije – bježimo od publike. I ovaj Šekspir koga sam napravio je takav jer sam se trudio da uzmem energiju i duh onog što ima Podgorica i Crna Gora. Uvijek kada dođem u novi grad, na početku mnogo hodam da se susretnem sa ljudima, da osjetim energiju. Mlada drmaturgija generalno ima kvalitet, ali bi i repertoarska politika teatara trebalo da se okrene ka njima. Pozorište živi trenutak, a kao što se stvaraju novi glumci i reditelji, moramo da stvaramo i nove pisce. Najteže je pisati za pozorište.
Dok se pitamo jesi li od naših ili nisi, neće nam biti bolje
Kakva je danas pozicija glumaca, ali i pozorišne umjetnosti u regionu?
Projkovski: Naš glavni problem na Balkanu je postprodukcija. Mnogo treba da radimo na tome da nađemo tačan život predstave. To je ono što sistemski nijesmo riješili. Svako pozorište ima put do premijere, ali mislim da se nakon toga ne nalazi put prema festivalima. Predstava koja je dobra, šteta je da se ne pojavi tamo gdje treba, onda je nema smisla ni raditi. A, postoji mnogo slučajeva u kojima se velike predstave gase. Moramo da učimo od velikih festivala i zemalja kako se to radi. Balkan ima šta da pokaže. A, kada je u pitanju pozicija umjetnika, mislim da je važno da ono što nosimo u sebi iskažemo kroz ono što radimo. Nekako mi se čini da nas nekada previše vuku da uđemo u vode koje nijesu naše. Ne razumijem zašto vrhunski pjesnik treba da priča o stvarima jezikom politike, kada je njegova teritorija drugi jezik kojim treba da priča najbolje što zna. Sa druge strane, putujući često po regionu, jasno mi je da smo se kao društvo previše podijelili. Dok se pitamo jesi li od naših ili nisi, neće nam biti bolje. Za mene je šokantan podatak da bi 65 posto mladih ljudi, da se otvore granice, napustilo svoje zemlje. To znači da živimo u zemljama na Balkanu gdje se mladi ljudi osjećaju zatvoreno. Ako nastavimo ovako, u pozorištu ćemo ostati bez publike, na kraju krajeva – neće imati ko da gleda, kralj neće imati podanike, sve će izgubiti smisao. Moramo da prestanemo da tražimo krivce u drugima, krivica je djelimično svih nas. Na Balkanu još nismo naučili da različitost treba da bude kvalitet. Bojim se da smo mnogo godina izgubili u tranziciji, a i dalje sjedimo i čekamo. Ne možemo više da očekujemo Godoa, već da uzmemo stvari u svoje ruke.
