Djevojka koja je već 14 godina u fudbalu, tokom kojih ima i tri trofeja (Kup Slovenije, Superkup Španije i Kup kralja), diplomirana je psihološkinja, govori sedam jezika, a u novoj sezoni nastojaće da svojim angažovanjem i psihološkom pripremom pomogne klubu iz Katalonije da se vrati na staze uspjeha.
Iako je rođena Podgoričanka, Saša Sredanović u prvom intervjuu za crnogorske medije otkriva mnoge detalje. Na početku razgovora za Pobjedu objasnila je da nije slučajno u sportu…
''Kao klinka trenirala sam karate i to 11 i po godina, a bila sam čak i u tadašnjoj reprezentaciji Srbije i Crne Gore. Međutim, preselili smo se iz Podgorice u Kulu, a naša kuća je bila neposredno pored stadiona Hajduka, koji nosi ime mog rođenog strica Milana Sredanovića. Moja familija je pomagala izgradnju tog stadiona, stric bio direktor i nekako sam odrastala upravo na njemu. Za razliku od druge djece, koju su čuvale bake, ja sam uvijek, dok je mama bila na poslu, bila na stadionu, a u to vrijeme za Hajduk je igrao moj kum Niša Saveljić. I tako sam zavoljela fudbal. Znala sam sve igrače i ko igra koju poziciju'' prisjetila se Saša Sredanović, ali zatim naglasila da su njena razmišljanja bila okrenuta kasnije medicini.
''Želja mi je bila da budem neurohirurg. Rođeni brat me pitao da li ću studirati u Engleskoj ili Holandiji, a sasvim slučajno odlučila sam se za Univerzitet u Mastrihtu u Holandiji, gdje sam upisala kliničku psihologiju. Tamo postoji obaveza da svakog prati psiholog i sociolog, koji po završetku studija daju tri prijedloga za specijalizaciju. Meni su pod brojem jedan stavili sportsku psihologiju. Samim tim zakazali su mi odlazak u NAC Bredu, gdje sam prisustvovala sastanku igrača. Međutim, u jednom momentu prekinuli su dijalog i tražili da se uključim u razgovor. Spontano je krenulo, odradila sam taj sastanak i sama bila začuđena. Shvatila sam da sam uvijek bila vezana za sport i da je to očigledno ležalo u meni od malih nogu. Odmah sam znala da je to to, tako da nijesam čekala druge prijedloge, već sam specijalizirala sportsku psihologiju i nakon četiri godine počela da radim'' ističe Sredanović, uz napomenu da je za oficijelnog pi-ar menadžera izabrala sestru Seku Sredanović.
''Pored svih ljudi koje sam mogla da biram izabrala sam baš sestru Seku, koja je moj pi-ar, a to dovoljno govori o meni, koliko se držim ljudi do kojih mi je stalo i ne puštam baš sve u moj svijet'', dodaje ona.
Slovenija odskočna daska
Saša je u Holandiji stigla do diplome, imala prvi radni angažman, da bi u Sloveniji stigao i prvi trofej. Već tada su mnogi shvatili da neočekivani uspjeh Olimpije ima pozadinu, da su psihološka priprema i stabilnost bile ključ.
''Radila sam u manjim klubovima u Holandiji, Njemačkoj, Švajcarskoj, a onda je došla Olimpija, gdje sam bila dvije i po godine, koja je u tom periodu osvojila Kup. Međutim, nakon toga uslijedio je neočekivan put u Španiju. Vlasnik kluba Milan Mandarić otišao je u Španiju na neke razgovore, gdje je bilo dosta menadžera. Svi su ga pitali kako je to Olimpija napravila bum, kako je proradio napad, a on je objasnio da ima sportskog psihologa, koji radi savršen posao. Svi su bili željni da čuju ko je to, a kada je rekao Saša Sredanović, začuđeno su upitali: ,,A gdje je taj gospodin bio ranije“, kroz osmijeh priča Sredanović.
Odlazak u Bilbao
Sjajan rezultat Olimpije i razgovori Mandarića u Španiji bili su povod da iz Bilbaa kontaktiraju Sašu.
''Dobila sam imejl, ali nijesam znala njihovu zvaničnu adresu, mislila sam da se neko šali. Poslije par dana me pozvao direktor i kaže: ,,Zašto ne odgovaraš na imejl?“ Shvatila sam da nije šala, a njima objasnila da sam bila sam toliko fokusirana na rad s Olimpijom, da ničemu drugom nijesam pridavala značaj. Dogovorili smo se da obavimo video-poziv. Uključujem se na poziv s Bilbaom, kad ono 11 ljudi! Nijesam se uplašila, znam koliko znam i vrijedim, ali... Rekla sam da možemo da pričamo na španskom i oni su bili fascinirani, jer su mislili da govorim samo engleski jer dolazim iz Srbije. Pitali su me koliko jezika govorim i začudili su se kad sam im rekla da govorim sedam'' prisjetila se Saša, koja je ostavila poseban pečat u tom klubu.
''To je neponovljiva sezona. U Baskiji sam radila osam mjeseci, kada sam došla bili su 14, a završili su kao deveti. Te godine smo igrali dva finala i uzeli smo Superkup. U tri dana smo eliminisali Real i Barselonu, nadigrali smo ih i umom i taktikom. Jasno je da Bilbao nema kvalitet za to, ali kada se radi analiza tačno se vidi uloga svih u stručnom štabu. Betis je to prepoznao i zato je došlo do saradnje'', ističe Sredanović.
Mali koraci ka velikanu
Podgoričanka je tako polako, ali sigurno, gradila svoj put ka vrhu. Sada je već mnogima jasno da je tajna uspjeha Bilbaa i Betisa, bila zapravo u psihološkoj pripremi i zbog toga ko želi trofej želi Sašu, za koju se može reći da već ima ,,zbirku uspjeha“, a rezultati klubova u kojima je radila najbolja su potvrda njenog znanja.
''U La ligu nijesam ušla na velika vrata, već na mala. Atletiko je bio 14. skoro pred ispadanjem, a uzeli smo Superkup, to je primijetio Betis, koji je osvojio Kup kralja. Sve su to bili određeni koraci koje je primijetila Barselona. Ovo je za mene zaista jedan izazov, jer Barselona je, znamo svi, gigant. Iskreno, krenule su mi suze kada sam čula ponudu, ali Pelegrini mi je rekao: ,,Ne smiješ da odbiješ ovakvu ponudu, jer ako ih odbiješ smatraće da čekaš Real i više te neće zvati“, ističe Sredanović.
Novo poglavlje
Dok sportska javnost spekuliše da li će Levandovski pojačati Barselonu, ipak je Sredanović prvo pojačanje u ovom prelaznom roku! Podgoričanka stiže da napravi promjene, a njenim dolaskom vratiće se i trofeji.
''Imala sam ugovor na četiri godine sa Betisom, pa je Barselona morala da plati obeštećenje, isto kao za igrača kada dovode. Na to su oni pristali i moja uloga u Barseloni će biti da radim u prvom timu, ali i da budem uključena u njihovu čuvenu akademiju ,,La Masija“. Na akademiji nema psihologa, ali ću raditi sa trenerima, jer je i njima važno da imaju psihološku potporu. Fudbal se promijenio, to je stil života, svaki detalj je bitan, odnos prema treningu, odmor, ishrana, motivacija, tako da koliko je važan kondicini trener, toliko je bitan i psiholog'', navodi ona.
Sašu uskoro očekuje saradnja sa legendarnim Ćavijem.
''Upoznali smo se, sigurna sam da je i Hoakin dosta pomogao, jer se poznaju i vjerovatno mu je rekao sve najljepše. Objasnio mi je velike ambicije Barse, ali se i našalio da bih vjerovatno ja voljela Kup. Jedva čekam nove izazove, iako ću na prozivci tek biti svjesna da sam dio velikog kluba'', govori Sredanović.
Upitana kako u ''muškom'' svijetu funkcioniše dama, koliko je teško da žena radi u muškom klubu, Sredanović ističe da mnogo jači pečat ostavlja kao ženski psiholog.
''Ne bih da potcijenim muškarce, ali ako su najbolji frizeri, kuvari, ginekolozi muškarci, onda su žene bolje u muškim stvarima. Mnogo jači pečat ostavljam kao ženski psiholog. Nijesu me doživjeli neozbiljno, kada se jednom otvore, jer moraju, onda te i ne gledaju više kao ženu, ti si dio tima, ti si im prijatelj'' ističe Saša, naglašavajući da ''muvanja'' nikada nije bilo.
''Ne, to je mobing, da li sa moje strane ili njihove, postoji jasan pravilnik. Gledaju te kao sestru. Postoji zanimljivost, kada su neki drugovi Hoakina pitali za mene, on nije želio ni da čuje, iako nijesu iz svijeta sporta, već im je objasnio da sam psiholog i da me gledaju kao člana porodice'', dodaje ona.
Saša nam je ukratko opisala dan sportskog psihologa.
''Ujutro već oko devet sam na stadionu i u zavisnosti od procjene trenera počinju sastanci sa igračima. Moram biti na treninzima pratiti kako se ponašaju igrači, paziti njihove gestikulacije i u dogovoru sa trenerom odlučujemo ko ide na razgovor. Obično dva puta tokom sedmice imamo zajedničke razgovore, ali svi igrači su drugačiji. Napadači su najteži, jer oni zavise od učinka, ako nema asistencija i golova, padaju psihološki, jer onda teško skrenu pažnju za eventualni prelazak u drugi klub. Najinteligentniji su vezisti, za odbrambene igrače treba dosta čvršći pristup, a golmani su specifični, ali nijesu teški za rad i najlakše prihvataju savjete'' opisala je slikovito Saša Sredanović.
Govor u svlačionici
Saša Sredanović je u finalu Kupa kralja prije početka prvog produžetka ušla sa trenerom Manuelom Pelegrinijem u svlačionicu.
''Ušli smo u svlačionicu trener i ja, igrači su bili pod tenzijom i osnovanom nervozom jer jurimo taj rezultat, sad ili nikad, nemaš drugu šansu. Prvi put sam u životu išla preko Pelegrinijeve riječi. Rekla sam:,,Samo sekund, šefe. Stanite, udah, pa izdah. Mi smo Betis, mi na ovom radimo, i radili smo, i mi ćemo ovo da uzmemo i ako idemo na penale od pet ćemo dati svih pet i to neka vam bude u glavi. Neka prođe dva puta po 15 minuta, mi dajemo svaki penal, da li vam je to jasno?!“. Kada smo došli do penala znala sam da ćemo dobiti'' otkrila nam je Saša detalje iz svlačionice, a zatim i opisala scene za pamćenje na ceremoniji dodjele.
''Hoakin je specifičan. Nakon osvajanja trofeja Kupa kralja, koji mu je uručio lično kralj Španije, emocije su kod njega bile pomiješane. U isto vrijeme se i smijao i plakao, nije uopšte obraćao pažnju na ljude oko sebe. U jednom trenutku, usljed prevelike emocije, mašući trofejom, umalo nije povrijedio i samog kralja, ali Hoakin u tom trenutku nije vodio brigu o tome. Kup kralja je bio u njegovim rukama i emocije se nijesu mogle sakriti'', navodi ona.
Reprezentacija želja
Saša je tokom karijere već promijenila nekoliko klubova. Kada je u pitanju reprezentacija, ističe da će se na taj angažman očigledno još čekati.
''Svako ko je u sportu ima želju da jednog dana bude dio reprezentacije. Imala sam dvije ponude koje sam odbila, postoji interesovanje Mađarske, ali očigledno će se na moj angažman u nekoj reprezentaciji još čekati. Reprezentacija se naravno ne odbija, ali najviše bih voljela da budem u nekoj omladinskoj selekciji, gdje pripremiš igrača i on kompletan ide u prvi tim'' kaže Sredanović.
Značaj psihologa u sportu shvatiće i Balkan
U Crnoj Gori nije baš čest slučaj da sportski tim ima psihologa. Trenutno ga ima vaterpolo reprezentacija. U Španiji u primjeru Saše Sredanović pokazuje se koliko je to važan segment, kada se čak plaća obeštećenje da bi psiholog prešao iz jednog kluba u drugi. Veliki klubovi definitivno su svjesni da za rezultat nijesu potrebni samo igrači, treneri…
''Nije to samo u Crnoj Gori, već generalno Balkan na klupskom nivou. Mislim da je to najviše zbog finansijske osnove, jer se prije pare daju za nešto dugo, a ne za psihologa. Ali nije to trend, to je obaveza. Kada Crna Gora, Hrvatska, Srbija ili bilo koja reprezentacija učestvuju na nekom velikom takmičenju, gdje se ne ostaje dva - tri dana, već mjesec, jasno je da bi trebalo da imaju psihologa. Odajete primjer velike reprezentacije, a sa druge strane za mjesec je normalno da dođe i do nervoze između igrača, tako da će i Balkan prije ili kasnije shvatiti da je psiholog neophodan'', objašnjava Sredanović.
