Pucanj. Kažu da su Kinezi izmislili barut. I da je otuda stigao putem svile u Evropu.
U početku nije baš vladalo oduševljenje barutom pa ni prevelika zainteresovanost za njega. Ipak, brzo je našao svoju primjenu na bojnom polju, ali su se Evropljani dugo držali mača i dvoboja istim ako nemaju drugi način da riješe problem.
A onda je sa napretkom stigla i revolucija vatrenog oružja. Konstruisani su prvi pištolji i puške. Iako namijenjeni bojnom polju, ljudi su ih kao i svako drugo oružje koristili za rješavanje ličnih problema. S tim što je postojala velika razlika: vatreno oružje je bilo puno ubojitije i davalo je šansu svakome. Prosto, ako i nijeste dobri za dvoboj, mogli ste protivnika sačekati i ubiti ga iz zasjede.
A onda je stiglo poluautomatsko i automatsko oružje. To je već svakome sa imalo vojničkog iskustva davalo faraonske moći. Era automatskog oružja je donijela, nažalost, vrijeme lakog lišavanja života.
Ali to smo sve do devedesetih mi rođeni u Jugoslaviji mogli gledati samo u američkim filmovima. Masovna ubistva u našoj zajedničkoj domovini vezivana su za „dekadentni Zapad“. Takvo što, tako nam je bar govorila elita tog vremena, u socijalističkom društvu nije moguće.
A onda su došle po zlu čuvene devedesete. Odjednom su pojedini imali oružja napretek. Pucalo se svuda. Po kafanama, ulicama, kućnim slavljima. Pucalo se i u ljude.
Da će nam oružje biti problem, moglo se naslutiti kroz nekoliko porodičnih masakara počinjenih vatrenim oružjem.
Ratovi su završeni, ali oružje je ostalo kod građana. Niko nikada nije sproveo istragu o tome niti je povedena ozbiljna akcija prikupljanja nelegalnog oružja. Išlo se na dobrovoljnu i anonimnu predaju naoružanja uz garantovanje da niko neće biti krivično gonjen. Rezultati su bili mršavi.
Ali, je li problem samo u oružju?
Svakako da je to dio problema.
I naravno da država mora pronaći način da spriječi dalju militarizaciju društva i proba na racionalan način „razoružati“ Crnu Goru.
Ali mi imamo puno veći problem, a to je to da nam prije prvog ispaljenog pucnja pukne čovjek.
A i kako ne bi? U zemlji u kojoj postoji stigma ako odete kod psihologa a ne nešto drugo. Odmah vam prikače etiketu „onaj sa kojim nije baš sve u redu“.
U zemlji u kojoj tranzicija traje već tri decenije i ne vidi joj se kraj.
U kojoj političari i druge javne ličnosti daju izjave u kojima potpaljuju podjele u društvu, u kojoj se ne podnose ostavke ako ste uhvaćeni u laži.
U kojoj su socijalne razlike ogromne i u kojoj radnici prijete skakanjem s krova ako im se ne riješe osnovne egzistencijalne potrebe.
U jednom tradicionalnom društvu kakvo je Crna Gora i danas, odjednom je toliko izazova pred običnim malim čovjekom. Svaki od njih je jako težak, a u Crnoj Gori u javnosti ne smijete biti slabi i neuspješni. Sve to čini da ljudi sve probleme „trpaju“ u sebe. Sa svim mukama nose se sami u četiri zida.
Na sve to dolaze mediji koji, čast izuzecima, odavno nisu u službi građana i njihovog istinitog informisanja već u službi kapitala i interesa grupa i pojedinaca.
Pred ovolikim pritiscima, mnogi građani će „pucati“, a bojim se neki i zapucati.
Znam, najpoštenije bi bilo ćutati na ovaj preteški događaj na Cetinju. Ali, kao što mrtve ne možemo vratiti, trebamo kao odgovorna zajednica da dobro razmislimo kako da se slično nešto ne ponovi.
Naravno, ne postoji garancija da se nešto slično opet neće dogoditi. Ali da bi bar malo kao zajednica lakše spavali, recept je jednostavan: zaustavimo „pucanje“ ljudi.
To je obaveza svakog od nas ako smo iskreni čovjekoljubi.
Da smo mi ozbiljno i humano društvo, kao što nažalost nismo, već sada bi se povela debata kako zaštititi i unaprijediti mentalno zdravlje stanovništva.
Ali, bojim se da to nikome od odgovornih nije ni na kraj pameti. Štaviše, bojim se da njima odgovaraju izbezumljeni i sluđeni građani. I da se tamo, iza zatamnjenih stakala blindiranih automobila, debelih zidova i ličnih tjelohranitelja, osjećaju, za razliku od nas građana, sigurnim.
I bojim se da im je, pored funkcija, to jedino važno.
Pitate se onda gdje je izlaz?
U tome da svi nastupimo kao odgovorni građani i primoramo državu da radi ono zbog čega postoji. Znam da to izgleda daleko svjetlosnim godinama, ali to je jedini izlaz. U suprotnom, svi ćemo da „puknemo“.
