Dr Bojka ĐUKANOVIĆ
Balkansko poluostrvo i istočne obale Jadrana ne privlače pažnju Britanaca samo u moderno doba. Britanski putnici, koji posjećuju ovaj region više od četiri vijeka, prvi su ove zemlje i tvorevine njihove kulture predstavili zapadnim Evropljanima.
Uprkos činjenici da se crnogorska obala i grad Herceg Novi pominju na engleskom jeziku u putopisu Džordža Velera, objavljenom u Londonu 1682. godine, u Britaniji je Crna Gora još dugo vremena bila sasvim nepoznata. U stvari, Britanci su se tek u devetnaestom vijeku zainteresovali za naše krajeve, ali su njihove posjete bile rijetke, koliko zbog nepristupačnosti Crne Gore, toliko i zbog straha koji su Crnogorci širili među miroljubivim stanovnicima susjednih zemalja sa svojom reputacijom “surovih, nekultivisanih divljaka”. Pa ipak, među prvim britanskim posjetiocima i istraživačima Crne Gore bili su znameniti političari i naučnici Endrju Arčibald Pejton, ser Džon Gardner Vilkinson, ser Artur Džon Evans, da bi ih kasnije slijedili i čuveni pisci Džordž Bernard Šo, Džojs Keri, i drugi. Većina od njih ostavila je zanimljive zapise o Crnoj Gori.
Samo tokom devetnaestog vijeka u Britaniji je objavljeno preko 250 knjiga i članaka o različitim aspektima života u Crnoj Gori. Većina njih su bile zabilješke o iskustvima prilikom posjeta našoj zemlji.
Ser Džon Gardner Vilkinson je 1848. godine objavio svoj sjajni izveštaj o Dalmaciji, Crnoj Gori i dijelu Hercegovine; Endrju Arčibald Pejton u svojim je knjigama opisao 'gorje i ostrva Jadrana'; Profesor Edvard A. Frimen objavio je nekoliko skica ranije arhitekture; dok su čuvena istraživanja Artura Evansa uvela Britance, i svijet, u dio do tada nepoznate Evrope. Ser Tomas G. Džekson, arhitekta iz Okforda, detaljno je opisivao spomenike arhitekture (katedralu sv. Tripuna, između ostalih) trudeći se da ukaže na važnost i ljepotu tog umetničkog blaga, što i danas može da zanima studente umjetnosti i arhitekture. Velečasni Viljem Denton, Edvard Frimen, Persi E. Henderson, Aleksandar Divajn i drugi, slijedili su sa svojim knjigama i napisima. Posebno su nakon Berlinskog kongresa (1878), kada je državnost Crne Gore i zvanično priznata, izvještaji o toj zemlji bili veoma česti u britanskoj štampi.
DOKUMENTA ZA ISTORIJU
Ove „putničke hronike“ od velikog su značaja, zato što su često jedini izvor informacija o nekim periodima u istoriji. U ranijim vremenima neprekidno ratovanje i opšta ekonomska zaostalost značili su da Crnogorci nijesu imali ni vremena ni osnovnih uslova da bilježe svoju istoriju, koja se uglavnom sačuvala u usmenim predanjima i fragmentarnim rukopisima. Ali herojski podvizi naroda, njihov originalni način života i veličanstveni prostor u kojemu su živjeli, naveli su mnoge druge da pišu o njima. A kao po pravilu, Crnu Goru su opisivali kao sveto tlo, gdje je svaka stijena, svaki kamen imao svoju priču o junaštvu.
Teme u putopisima uglavnom su istorijski događaji, geografske karakteristike zemlje, njenih stanovnika, njihove kulture, običaja i životnog standarda. Putnici su nam često dali najranije opise mjesta, prve mape, mnogo detalja koje ne nalazimo u knjigama opšte istorije. Susreti sa legendarnim ličnostima, opisi moralnih i fizičkih karakteristika ljudi, položaja žene, narodnih nošnji, kućnog života itd, a vrlo često i bilješke o jeziku i književnosti, ono je što ove publikacije čini životnim i živopisnijim od istorija.
Prvi britanske posjete počele su u doba Petra I, da bi se značajno intenzvirale u doba Petra II Petrovića Njegoša. U početku se uglavnom dolazilo od Trsta do Kotora parabrodom, austrijskim Lojdom. Veliki broj putnika dolazio bi samo da vidi Kotorski zaliv i vratio bi se istim brodom. Oni koji su namjeravali da odu u Crnu Goru obično su organizovali da ih u Kotoru sačeka konj, kasnije kočija, kojima bi odmah po iskrcavanju krenuli, da bi poslije šest ili sedam sati vožnje stigli na Cetinje.
Put od Kotora do Cetinja vodio je uskom strmom stazom, gotovo okomito usječenom uz planinu, poznatom kao "Crnogorska ljestvica", koja je do 1881. bila jedini put ka Crnoj Gori. Uspon ovim putem koji se “izvija uz padinu ove planine u nizu petlji i ševuljica” doživljavan je kao prava pustolovina. (Keri)
"Na kraju ovog uspona bili smo na velikom planinskom zidu, koji se nadvijao nad Kotorom, od kojeg smo bili udaljeni samo nekoliko stotina metara vodoravno, mada više stotina stopa vertikalno, a grad se činio toliko blizu nas da smo ga mogli gađati kamenom. Tvrđava, koja se, dok smo je gledali iz Kotora, doimala da je u oblacima, sada je bila daleko ispod nas; glatka poput stakla prostirala se Boka sva upletena u planine; a tamo još dalje Jadran je blistao na suncu. "(Džekson)
PET VJEKOVA BORBI
I kada bi se našli tamo, visoko na horizontu, na ulazu “u istorijsko uporište slobode na Balkanu“ doživjeli bi svojevrsni „geografski šok“:
"Kontrast je bio nevjerovatan. Sve iza nas bilo je mirno i spokojno, a ispred je bio divlji, uskovitlani okean od krečnjaka, koji se uzdizao i tonuo u razbiješnjelim sivim talasima umrljanim bjelilom, koji su izgledali kao da skaču i bijesne i bore se... Kamenje, stijene, provalije - ništa drugo; ni drveta, ni travke, jedva čak i žbun da bi ublažio sumorni prizor pustoši... A ovo je zemlja za koju su se tokom pet vjekova generacije junaka borile i krvarile; ‘čija tradicija’ - da citiram jednu od Gledstonovih poslednjih tvrdnji – ‘po slavi prevazilazi onu od Maratona i Termopila i sve ratne tradicije svijeta’.” (Baučer)
Kada je Crna Gora u pitanju, piše Edit Selers, Crnogorci daju mašti na volju, i prepuštaju se najneobuzdanijim i najambicioznijim snovima. Oni nikada ne sumnjaju da će ona prije ili kasnije biti pozvana da igra veliku ulogu u Evropi, i da će je ona veoma dostojanstveno igrati.
" 'Quoique nous ne soyons pas encore une des Grandes Puissences' (‘Iako još uvijek nijesmo jedna od velikih sila’), jedan Crnogorac je ozbiljno kazao prije nekoliko mjeseci. Po tonu kojim je govorio pomislili biste da svijet štaviše, ne bi imao razloga da se iznenadi, ako bi njegovu naciju pozvali jednoga dana da zauzme mjesto među elitom.«
Putnici su takođe bili i svjedoci da Crna Gora brzo gubi svoje srednjovjekovne karakteristike. Džejmz Dejvid Baučer primijetio je da je preuzimanje teritorije dobijene Berlinskim ugovorom već počelo da mijenja karakter zemlje. Područje Knjaževine gotovo je udvostručeno, a teritoriji knjaza Nikole dodate su plodne doline, krajevi bogati šumom i pojas morske obale. „Crna Gora je sada nešto više od stjenovitog uporišta ratničkog klana, a njen vladar pomno razmišlja o problemu njenog komercijalnog razvoja“. Pod uticajem moderne misli, stari bezbrižni duh ustupa mjesto povećanom redu.
Crnogorska opsjednutost slobodom
Veliko iznenađenje za prve britanske posjetioce Crnoj Gori bilo je siromaštvo koje je vladalo zemljom, u kojoj je, kako su zaključili, jedino slobode bilo u preobilju, te da je shodno tome bilo i logično što je osnovna životna krilatica bila “Sloboda je plemenita stvar”. (Henderson)
“Možda je očekivanje bilo isuviše veliko. Uistinu nijesam ni slutio da će Crna Gora izgledati ovoliko siromašna. Škotska brda nijesu plodna, ali ne pritiskaju dušu toliko koliko ova zemlja. Tamo su kuće, stoka, ljudi posjedovali čvrstinu, materijalnost; ovdje su se doimali krhko, privremeno, beznačajno. Počeo sam da shvatam crnogorsku opsjednutost slobodom – to je bilo jedino čega su imali u izobilju.” (Henderson)
Ponosni na bitke đedova
Uprkos njihovom siromaštvu, „nikada nije postojao narod sa tako uzvišenim shvatanjem kao ovi Crnogorci”, zabilježila je Edit Selers. „Jednom sam pitala nekih pedeset dječaka, u jednoj crnogorskoj opštinskoj školi, zašto su drugi narodi zainteresovani za njihov narod. Njihov učitelj ih je upravo uvjerio da je Engleska veoma zainteresovana za Crnu Goru.
"Zato što smo junaci", spremno je odgovorio jedan snažan mališa od oko deset godina, sa prizvukom istinskog ubjeđenja u svom glasu; a njegovi drugovi, svi do jednog, oduševljeno prihvatiše njegove riječi: "Da, zato što smo junaci", izjaviše.
Niko u toj sobi nije ni okom trepnuo; niti se mogao vidjeti osmjeh koji bi izrazio sumnju; nasuprot, čitav razred stajao je tamo uspravno, gledajući pravo pred sobom, ozbiljno, svečano. Dronjavije malo društvo od ovoga nikada nijesam vidjela; cipela i čarapa većinom uopšte nijesu imali, a za svako dugme imali su bar pola tuceta rupica.... bili su veoma zgodni, mnogi od njih sa veoma pravilnim crtama, velikim tamnim očima, i lijepom kosom; i uprkos nedostatku ma kakvoga osjećaja za šalu, bili su, kako sam uskoro otkrila, pametni isto koliko i zgodni. Odgovarali su sa uočljivom inteligencijom na pitanja koja su im postavljana, a sva lica su zračila od ushićenja dok su pričali o pobjedama koje su njihovi đedovi izvojevali.”
Čak i najstariji među Crnogorcima, nastavlja Selersova, imaju istu uzvišenu vjeru koju imaju ovi učenici, „samo u njihovom slučaju, to je vjera u svoju rasu, dok je u slučaju mladih to vjera u same sebe.”
