Kad oboljenje (Izdaje) zahvati centralne organe (vlasti i politike) onda i organizam informatike podliježe sistemskom oboljenju. Nema tada šansi za parcijalno zdravlje, jer je u pitanju opšti pad imuniteta. To što je isteklo sa Javnog TV servisa u javnost je samo logičan ishod za epidemiju odrijecanja od svega što se govori, izgovara i zvuči crnogorski. Naime, tamo njih na državnom mediju, ne interesuje ni jotacija ni jotovanje već odricanje svih novinara od tog jezika, kojima je urođen maternji, crnogorski, jezik. Ti koji bi da izrode crnogorski, nemaju nikakvog obrazovnog i znanstvenog ponta da razumiju kulturološku suštinu jezika jednog naroda.
Nijesu prispjeli za to ni koliko da budu pripravnici, a ne upravnici takvih ustanova. Oni, a ima ih više na uticajnim mjestima nego što ljudski ekstremiteti imaju prstiju, su prispjeli na ta mjesta po ubrzanim kurs univerzitetima neposredno pred namještenje. Jedan sam od onih TV veterana čije programe, ne rijetko, reprizira Javni servis. Tako su za novogodišnje praznike repetirali novogodišnje emisije od prije nekoliko decenija, a da na špicama nije bilo niti jednog autorskog i imena od struke, kreativne ili tehničke.
Ti stvaraoci koji su gradili televiziju, neki od samih temelja, zbrisani su bez traga. Nema ni gl. urednika, ni reditelja, ni scenariste, ni niti bilo kog protagoniste iz tih vremena totalnog zaborava. Znaju ti novi „kreativni“ požmirepi da kad se potpiše autor mora se po standardima civilizovane profesije nadoknadit makar skromno autorstvo kad već njihov učinak emituju. Neke moje emisije su krojili, prekrajali i montirali bez autorove saglasnosti. Ne znaju ti skorojevići da je to flagrantna povreda autorskog prava i skrnavljenje autorizovanog djela. Ne znaju ništa, a rade koješta. Ne znaju da je špica emisije najubjedljiviji pokazatelj uloženog truda i kreacije, i da je brisanje stvaralačkih imena neprimjereno za svaku profesiju, a kamoli za ovu najvidljiviju. To je profesionalnom smislu zločin. A brisati imena kolega sa njihovih naslova je zločin bez presedana. Sramotnici!
Iz takve podloge niču novi TV „kreatori“ i urednici koji ukidaju neotuđivo autorstvo vlastitog naroda koje se zove jezik!
To je, nažalost, u javnosti svedeno na pitanje određene glasovne promjene koju rađa i kreira sam jezik i koja nije niti može biti individualni učinak nijednog pojedinca, a kamoli nekog tek oteljenog urednika-junca. Takvima smetaju specifični glasovi vlastitog govora, a koji su svojevrstan začin u svakom jeziku bez koga je svaki jezik bez ukusa i mirisa. To što se dešava nije jotovanje nego jadikovanje neznalica da se ozvaniči tuđi govor i jezik u službenoj upotrebi.
To, što znači jotacija ili jotovanje(?) imate objašnjeno u svim udžbenicima i priručnicima za osnovno obrazovanje o glasovnim promjen ama... I lako je razumjeti tu promjenu, jer se ona „spontano“ nudi glasovnim organima i bez izričite volje onoga ko je izgovara. To je pretapanje jednog glasa u susretu sa drugim, dajući treći glas. Dakle, to je „nenamjerna“ promjena koja sobom nosi i ekonomičnost glasovnih organa pri formiranju glasa. Prosto rečeno, lakše je glasovnim organima (u ekonomičnom smislu, kao i u crnogorskom jeziku) izgovoriti Đ nego DJ (đed, đevojka, đetinjiti, đe si, itd.).
Takođe je lakše reći Ś nego SJ (śedi, śekira, śednik, śenokos itd.). To se dešava kada se glas J nađe iza Z, S, D, T, N, L, K, G i H (neprednjenepčanih) pa stvara neku vrstu artikulacione „legure“ pretapajući ih u prednjonepčane glasove Ž, Š, Đ, Ć, Nj, Lj i Č. Ta ekonomičnost izgovaranja nekih glasova, odnosno riječi, prisutna je u mnogim jezicima. Još jednostavnije rečeno, glasovni organi ne vole previše gimnastike pa traže najkraći put do artikulacije. Tako, na primjer, francusku riječ-sintagmu „air coditioner“ Francuzi će kazati sa dužinom i s puno nazalnog izgovora, a Engezi će izgovoriti skraćeno „er kondišn“ do granice mumlanja, da će neke glasove tek načeti ili gotovo prepoloviti.
Kad sam jednom turističkom radniku iz ex hotela „Crna Gora“ svojevremeno pokušao da objasnim kako je nastalo „čoče“ od duže varijante „čovječe“, po njegovoj reakciji i odgovoru, me sasvim dobro shvatio i na podgorički način prihvatio objašnjenje: „Izgovarati čovječe umjesto „čoče“ je prekovremeni rad, kad već čoče ima isto značenje. Stoga jezik (ne samo crnogorski) ima moć specifičnog semantičkog nijansiranja određenog glasa, riječi ili sintagme. Tako Crnogorci (isključivo u njihovoj jotaciji) će za ljude posrnule u svakom smislu reći „to su paśi sinovi“… ili „paśa sorta“.
Znači, to autohtono crnogorsko ś pojačava (ne)karakternu osobinu određenih osoba, koji nijesu ni ljudi, ni karakteri, već paśi nakot.
U stvari o tome se i radi. Ti paśi skotovi bi da ukinu ne samo crnogorsko ime i jezik, već svaku riječ, slovo i znak prepoznavanja, koji po crnogorski oslikava vrlo karakteristično i autentično određeni karater.
Ako dopušte Crnogorci da im takvi paśi sinovi, glasovni trag zatru (?), to bi bio nečuveni lingvacid, koji bi mogao biti i preteča za genocid. A tamo njima koji su tako nešto naumili, samo jedna jedina crnogorska poruka! „Pas vi se mesa napoteza, paśa sorto!“ M.R.Š.
