Piše: Miloš Radonjić
Ogromno olakšanje će nastupiti u momentu kad posljednji političar koji personifikuje doba devedesetih prošlog vijeka siđe sa političke scene u Crnoj Gori. Nastupiće neka vrsta političkog orgazma, zadovoljstva koje će se poput talasa proširiti čitavim društvenim tkivom. ,,Beskrajno..poput mora’’, rekla bi kroz usta svog ,,Ljubavnika’’ Margaret Diras.
Kada eliminišemo posljednje relikte njihovog načina bavljenja politikom, političkog pragmatizma na balkanski način, lišićemo se i napetosti koju su prenijeli na nas. Nemira kojeg ne možemo da definišemo, a kojim smo dobrano inficirani. Ta politička infekcija ogleda se u prizemnom populizmu, bjesomučnom vrijeđanju i klevetanju, politici zlopamćenja. Naši besmrtni političari, balsamovani nedodirljivošću, pretvorili su političku scenu u tamnicu ružnih sjećanja, davnašnjih netrpeljivosti i fantazama prošlosti. Uporno opstaju naši Metuzalemi. Parole kojima se služe su istrošene. Njihov modus operandi je najčešće odraz gramzivosti i pukog vlastoljublja. Vanitas peccata mundi. I pored proklamovane dobronamjernosti, mnogi primjeri i aranžmani iz domena javnih politika sugerišu da su često više posvećeni svojoj političkoj probitačnosti i ekonomskom obezbjeđenju, nego borbi za javno dobro. Teško se oteti utisku da pripadnici materijalno privilegovane političke elite često podsjećaju na puke goniče portfelja. Blazirani političari u bahatoj plutokratiji.
Postali smo društvo u kojem su mladi izgubili nesavladivu aroganciju želje. Zdrave želje za profesionalnim ostvarenjem i realizacijom na ličnom planu. Na svakom koraku se biraju prečice i nepovratno srlja u mediokritetstvo. Budući na margini društva, postali smo moneta za potkusurivanje i bezopasni svirači u diple. Nadu je smijenila rezignacija. U društvu u kojem su privilegije postale jedini cilj, oštrica kreativnog gnjeva neminovno otupljuje. Otupljuje do bola. Otupljuje do krika za izgubljenim vremenom...Izgubili smo heart & soul.
Ali, nema drugih prilika - osim za kajanje! Potrebna nam je neka vrsta političke i društvene promaje, dašak svežih ideja nove, Y generacije. Treba prekinuti putovanje ukrug, političku samsaru koju živimo. Potreban je kontranapad. Otrežnjenje. Emancipacija. Tek sa smjenom generacija ući ćemo u eru politike relaksirane retorike, bez egzaltacija i zapaljivih parola. Na tu društvenu aktivnost će se gledati sa blaženom ravnodušnošću. Nastupiće podnošljiva lakoća postojanja, umjesto one nepodnošljive čiji smo zarobljenici dug zeman. Daleko od toga da će nestati problemi i javna polemika, ali će ona biti racionalnija, civilizovanija i umjerenija - makar za zeru u odnosu na prethodnike. A to je dovoljno – grudva snijega koja sa vrha brijega počne svoj put do podnožja poprimi monumentalne razmjere. Tek sa smjenom generacija nestaće, duboko se nadam, onog kičastog političkog relikta koji se ogleda u idolopoklonstvu i klanjanju autoritetima. Tek sa smjenom generacija doći će do potpunog kvalitativnog zaokreta koji podrazumijeva život u transparentnom društvu (,,staklena kuća'' u kojoj nema zakulisnih radnji), njegovanje kulture sjećanja (biti načisto sa istorijskom istinom), podizanje nivoa političke kulture (,,naš čovjek teško shvata da i onaj drugi može biti u pravu’’), vraćanje fokusa sa parazitskog foteljanja na javni interes (preventivno djelovati na gramzivost političara), neutralisanje politikanstva (javno ignorisati političare i novinare sklone senzacionalnim istupima radi sticanja jeftine popularnosti) i ustoličenje meritokratije (poraz koncepta društva zasnovanog na privilegijama).
(Autor je član Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore)
