Na oltar balkanskog boga rata, probuđenog iz stanja hibernacije, prinose se nove, nebrojene žrtve. Uglavnom - nevine. Neobjašniva je spremnost tih dana da se učini zlo, pogotovo onima koji to ničim nijesu zaslužili i koji se nijesu mogli odbraniti.
U doba šiktave bestijalnosti, koja tih mjeseci pokazuje svu raskoš svog zavodljivog talenta, iskonski zov ljudskosti potpuno je utihnuo. ,,Strah od drugačijeg rađa mržnju, koja rađa nasilje, koje rađa rat. Ako dovoljan broj ljudi povjeruje da su im susjedi krvni neprijatelji, građanski rat je neizbježan.'' (Život i smrt Milana junaka, V. Pejović) Ipak, ima ih koji nijesu povjerovali u to. Nijesu povjerovali, iako je bezumna ratnohuškačka propaganda uzela previše maha. Iskra humanih težnji neđe ipak tinja. Ipak i uprkos. Ta iskra pokreće grupu od 38 intelektualaca iz raznih krajeva Savezne Republike Jugoslavije na antiratno hodočašće. U proljeće, kad se priroda obnavlja, kao da su i oni htjeli da obnove vjeru u ljude. U humanost. U suživot. U mir. Dok su političari duvali u ratne trube i pisali traktate o neophodnosti ratovanja, ovi intelektualci su se angažovali kako bi - osudili rat. Nijesu htjeli da drže jezik za zubima i uživaju u udobnosti svojih akademskih pozicija. Vjerovali su da se zlu može stati na put, iako tih godina ništa nije išlo u prilog toj vjeri. Znali su, takođe, da su nijemost i sljepilo luksuz na koji se ne smije pristati, a da je prećutkivanje zločina skoro kao učestvovanje u njemu samom. Svojim angažmanom su stekli oreol laičke hrabrosti i moralnog integriteta.
Put profesora Životića: Pod vođstvom pokojnog profesora Miladina Životića, ova grupa intelektualaca putuje 48 sati preko Mađarske i Hrvatske, te planine Igman, da bi kroz improvizovani tunel u Sarajevo unijela baklju savjesti i luču mira. U grad pod opsadom i artiljerijskom vatrom žele da prenesu izraze saosjećanja zbog stradanja i solidarno zavape za neophodnošću objedinjavanja svih antiratnih snaga kako bi se okončalo besmisleno ratovanje. Jedan od intelektualaca iz ove grupe, pokojni Ivan Stambolić, objašnjava motive učešća u akciji: «Zbog ljudi u Sarajevu i zbog solidarnosti s njima, ali takođe i zbog podrške ovdašnjim ljudima (u Srbiji) koji su bili protiv rata i uništenja grada i ljudi, kao i zbog ratnih podstrekača i profitera...ovim želim da pokažem da je patriotizam, osim ako je i humanizam, laž.« Živorad Kovačević, Ivan Đurić, Aleksandar Popov, Mihajlo Vujošević, Ramo Bralić i ostali, zavrijedili su poštovanje zbog učešća u ovom rizičnom pacifističkom pokušaju da se animira obeznađena intelektualna i sveukupna javnost.
Upravo će ovo igmansko antiratno hodočašće biti podstrek i uzor za obnavljanje povjerenja između država Dejtonskog sporazuma - Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Neformalna grupa koju je vezivao miroljubivi entuzijazam nešto kasnije će evoluirati u formalnu inicijativu, sa programskim ciljevima i dugoročnom misijom. Na tragu ubjeđenja 38 intelektualaca okupiće se više od 140 nevladinih organizacija iz regiona, koje su dale nemjerljiv doprinos harmonizaciji odnosa nekad zaraćenih država. Priča o Igmanskoj inicijativi je priča o suživotu, međusobnom uvažavanju i senzibilitetu prema identitetskim razlikama. To je priča o ispunjavanju sadržajem bilateralnih odnosa na relaciji država trusnog Balkana. To je priča o alternativnoj diplomatiji, koja često zna biti bolji kanal za uspostavljanje odnosa i jačanje saradnje nego što je to ona zvanična; te njena konstruktivna dopuna.
Zagreb prvi domaćin Igmanske inicijative: Tako je na prvoj sesiji Igmanske inicijative u Zagrebu 2000. godine istaknuta neophodnost da se utiče na vlade država učesnica kako bi se riješila pitanja koja opterećuju regionalne odnose, poput: bezvizniog režima; demilitarizacije; civilne alternative služenju vojnog roka; dvojnog državljanstva i stvaranja slobodne trgovinske zone. Na IV sesiji ove inicijative je uspostavljena konkretna saradnja između Dubrovnika, Herceg Novog i Trebinja, koji su bili prekinuti nakon agresije na hrvatski grad i najveće mrlje u novijoj crnogorskoj istoriji. Na VI sesiji se čuo prijedlog da parlamenti država Dejtonskog trougla usvoje deklaraciju o punoj saradnji sa Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Tek na X sesiji su se po drugi put nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma sastali i śeli za isti sto predsjednici Hrvatske, BiH, te državne zajednice Srbija i Crna Gora. XIII sesija je bila posvećena medijima i poboljšanju uzajamne razmjene informacija u regionu. Na XIV sesiji inicijative, održanoj u Miločeru nepunih šest mjeseci nakon što je Crna Gora povratila nezavisnost, okupili su se predsjednici sada već Dejtonske četvorke i potpisali deklaraciju pod nazivom ,,Saradnja ka evropskim vrijednostima’’. Na XV sesiji učesnici su postigli dogovor o formiranju ekspertske grupe koja bi se bavila otvorenim pitanjima na relaciji BiH, Crna Gora, Srbija i Hrvatska. Članovi ove grupe (Živorad Kovačević, Zlatko Dizdarević, Zoran Pusić i Branko Lukovac) su se, između ostalog, bavili problemom granice između Hrvatske i Srbije na Dunavu, te granice između Srbije i BiH na Drini. Na XVI sjednici je bilo riječi o divljim privatizacijama koje se realizuju u zemljama tranzicije i koje doprinose socijalnom jazu tj. stvaranju, sa jedne strane, malog broja izuzetno bogatih ljudi i, sa druge, velikog broja siromašnih ljudi koji žive na ivici siromaštva.
Zajednička izjava o partnerstvu: Na XVIII sesiji je poslata poruka nade da se odgovor na kosovsku krizu neće tražiti uz korišćenje nasilnih metoda. Na XX sesiji je osnovan Forum mladih Igmanske inicijative, sa ciljem promocije osnovnih ideja i vrijednosti ove Inicijative među mladima. Na XXII sesiji predsjednici četiri države (Josipović, Komšić, Tadić i Vujanović) su potpisali Zajedničku izjavu o partnerstvu u evropskoj budućnosti, koja predstavlja izraz spremnosti da se ojača duh konstruktivnog dijaloga u regiji. Ovo je, takođe, bila prilika da se skrene pažnja na probleme statusa i svojinskih pitanja nastalih nakon disolucije SFRJ. Riječju, Igmanska inicijativa je priča o aktivnom angažmanu u regionalnim okvirima i davanju pozitivnog doprinosa rješavanju otvorenih pitanja. Igmanska inicijativa je u diplomatskoj sferi poštovanje moralnog imperativa Sv. Petra Cetinjskog: ,,Ko učini koliko je kadar, učinio je koliko je dužan.’’ Povod za tekst je Okrugli sto koji je u organizaciji Igmanske iniijative nedavno održan na Pravnom fakultetu u Podgorici, i to na temu: ,,Nordijski model saradnje i mogućnosti njegove primjene na zemlje Dejtonskog sporazuma’’. ( Autor je član Izvršnog odbora Pravedne Crne Gore)
