“Da bismo se pomirili, moramo biti živi”.
Ovim je riječima poglavar Ukrajinske grkokatoličke crkve Svjatoslav Ševčuk odreagovao na predlog pape Franja da na uskršnjoj procesiji po gregorijanskom kalendaru krst nose Ukrajinka i Ruskinja, kao simbol pomirenja dva naroda.
Njegovo blaženstvo Svjatoslav dijeli stav velikog dijela svojih sunarodnika u Ukrajini da nije vrijeme govoriti o pomirenju dok traje aktivna faza krvavog rata koji je započela Rusija, a u kom svakodnevno ginu civili, djeca i žene.
Do temelja su uništeni gradovi, gori zemlja, a najteži ratni zločini upućuju da su namjere agresora genocidne.
Obilježavajući po gregorijanskom kalendaru “ratni Uskrs” u Rimu, papa Franja je veći dio mise posvetio Ukrajini. On je optužio Rusiju da je zemlju uvukla u “okrutan i bezuman” sukob i pozvao na mir za “izmučenu Ukrajinu”.
Obnova bezbožničke imperije
Sasvim je izvjesno da pontifik nije imao nikakve loše namjere u vezi sa procesijom pomirenja, niti da je na bilo koji način želio da podiđe agresoru.
Iako je Uskrs, čije se obilježavanje po gregorijanskom i julijanskom kalendaru ove godine razlikuje svega jednu nedjelju, praznik pobjede života nad smrću i pomirenje, Sveta stolica očito nije najbolje procijenila pravi momenat pokretanja tog pitanja.
Reakcije u ukrajinskom ranjenom društvu bile su veoma oštre, protestovao je zvanični Kijev, a društvene mreže preplavile su kritike na adresu Vatikana. U jednom su vjerovatno bili u pravu – papa Franjo nije dovoljno oštro osudio rusku agresiju na Ukrajinu.
Papa Ivan Pavlo II je 2001. godine posjetio Ukrajinu. Bio je popularan ne samo među ukrajinskim katolicima i grkokatolicima, već je tamo bio simbol sloma komunističke diktature u Poljskoj i pokretač raspada SSSR-a, čime su stvoreni uslovi za ukrajinsku nezavisnost.
Od Revolucije na Majdanu i početka rata u Donbasu 2014, u Ukrajini se raspravlja o tome da li da se pređe na obilježavanje vjerskih praznika po novom, gregorijanskom kalendaru, kako bi barem simbolično bili bliži Evropi.
Želja Ukrajine da zauvijek pobjegne od Rusije i nove imperije jaka je, kao i Putinova težnja da uništi Ukrajinu i obnovi SSSR. Za vrijeme Sovjetskog Saveza, posebno na zapadu Ukrajine, Ukrajinci su bili proganjani za nacionalizam zbog najobičnijih narodnih, hrišćanskih običaja i pjesama.
I za ruske liberale SSSR je bila bezbožnička totalitarna imperija. Zato je i Putin, obnavljajući novo rusko carstvo, po cezaropapističkom principu prvo pod čizmu stavio patrijarha Kirila i Rusku pravoslavnu crkvu.
Isti Kiril je blagoslovio vojsku i njen krvavi pohod na Ukrajinu, čime je u cijelom ruskom društvu dodatno podstakao netrpeljivost prema Ukrajincima. Patrijarh vseje Rusi blagoslovio je smrt i genocid.
Ruski režiser Aleksej Balabanov još ranije je snimio film „Gruz 200“ po istinitim događajima, koji prikazuju propast SSSR kao društva bezbožničkog morala.
Čak i u vrijeme Perestrojke nikom nije smetalo da su crkve bile pretvorene u mjesta za zabavu mladih, a vjerske prostorije u lokalnoj diskoteci u toalete.
U fokusu filma je rasprava o Bogu i marksističko-lenjinskom materijalizmu, u okolnostima nemaštine i sovjetskog poraza u Avganistanu, sa zaključkom da je na pragu katastrofa jednog sistema i društva. Tako je i bilo, kroz nekoliko godina veoma traumatično i u lokalnim ratovima raspao se SSSR.
Pomirenje tek nakon rata
Slična situacija je i danas, iako u Rusiji crkva nije zabranjena i u udžbenicima nema lenjinskog ateizma. Možda je sada još gore, jer se radi o lažnoj vjeri u Boga u korist diktatora i njegove totalitarne evroazijske imperije koju je Putin riješio da sagradi na ruševinama i kostima Ukrajine.
U svojim obraćanjima, Putin ne samo da Ukrajinu naziva „nacističkom“, već i cijelo liberalno zapadno demokratsko društvo.
Po uzoru na staljinističku i sovjetsku praksu, Putin smatra Zapad nemoralnim, potkupljivim, konformističkim i umjesto toga cijelom postsovjetskom prostranstvu nudi izmišljene Aleksandrom Duginim filozofske ideje Evroazijanizma.
Riječ je o užasavajućem antiutopijskom društvu, gdje vlada kult vođe, represija, strah i kolektivna lobotomija, koje će ranije ili kasnije završiti onako kako je završila i prethodna ruska imperija u obliku SSSR-a. U potpunom kolapsu, moralnom rastrojstvu, sa društvenim podjelama i mogućim sukobima.
I već su vidljivi rezultati te filozofije, a to su ne samo silovanja, masovne grobnice i genocid u Ukrajini. Rusija je poslala u smrt i svoje tek punoljetne redovne vojnike koji nisu ni znali da idu u rat.
Od strane komande ranjeni su ostavljani da iskrvare, a za hiljade leševa koji su ostali razbacani po ukrajinskim drumovima matuška Rusija do današnjeg dana se nikad nije interesovala i od javnosti krije da oni uopšte postoje.
Pred julijanski, pravoslavni ukrajinski i ruski Uskrs započeta je, kako je još nazivaju, istorijska bitka svih bitaka za Donbas.
Tamo je spremno najubojitije oružje svijeta. Ogromna Rusija je na istok Ukrajine dovukla čitav svoj smrtonosni arsenal i iz rupa izvlači izvršitelje zločinačkog posla.
Ukrajinske ruke branitelja su same, iako im u snabdijevanju oružjem pomaže Zapad. Očekuje se da poteku rijeke krvi.
Od samog početka ruske agresije na Ukrajinu, to nije samo sukob s jedne strane demokratije i sa druge novog totalitarizma, već nikad očitiji kontrastni primjer poput onog iz vjerskih knjiga o sukobu dobra i zla. Davida i Golijata. Porabljenog i tirana. Vaskrsnuće je pobjeda dobra nad mučeničkom smrću.
Pontifik je u pravu, najvažniji je mir i pomirenje, ali tek nakon pobjede života, nad kultom smrti i zla.
