Uspješna crnogorska slikarka, Milena Jovićević rođena je 1976. na Cetinju, gdje je i diplomirala 23 godine kasnije, na Fakultetu likovnih umjetnosti, u klasi Nikole Gvozdenovića. Iste 1999. nastavlja usavršavanje na Akademiji lijepih umjetnosti u Le Manu, u Francuskoj, pa 2000. na čuvenoj Visokoj školi za lijepe umjetnosti u Parizu, u klasi Dominika Gotjea. Tu je drugi put diplomirala 2004, a naredne godine i magistrirala. Zatim se vratila u rodni grad i – pretpostavljate - magistrirala 2008. godine na Slikarskom odsjeku FLU, u klasi Dragana Karadžića. Sada na tom fakultetu radi kao saradnik u nastavi na predmetima Slikanje i Zidne slikarske tehnike.
U protekloj deceniji imala je 11 samostalnih izložbi. Jedna od prvih 2001. godine bila je u renomiranom galerijskom prostoru Jugoslovenskog kulturnog centra u Parizu. Iste godine je izlagala i u Orliju, 2004. ponovo u Parizu, da bi se tek 2005. prvi put predstavila i podgoričkoj publici. Uslijedile su izložbe u Barseloni, Arecu, Antverpenu, na Cetinju (u Ateljeu „Dado”), Bergamu i prošle godine u Beogradu.
Dobitnica je prve nagrada za slikarstvo na Proljećnom salonu u Parizu 2001. godine i nagrade udruženja umjetnika u Orliju. Godine 2002. dobila je specijalnu nagradu za slikarstvo na Salonu u čuvenom Mon Sen Mišelu, a 2003. na istom mjestu i nagrada za slikarstvo u konkurenciji mladih umjetnika. Nagrada Udruženja likovnih umjetnika „Milunović, Stijović, Lubarda” pripala joj je 2005. godine, a Crnogorsko narodno pozorište uručilo joj je nagradu i stipendiju „Velibor - Bucko Radonjić” 2007. godine.
Prošle sedmice je doktorirala na Univerzitetu umetnosti u Beogradu.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Baka Stana za koju sam bila jako vezana... Blok 5 i ulica koja je tri puta promijenila ime, O.Š. „Sutjeska“, Gimnazija, crtanje ispred crkve koju je sad poklopio hram, odlasci na selo, svađe sa sestrama oko patika ili jakne... Kucanje na pisaćoj mašini u kancelariji kod majke poslije škole... Ukratko – sve.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- To što sam punoljetna i ne moram od oca da „kradem“ kola, jer imam dozvolu, mada sam i sad često bez nje.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Žao mi je što nisam završila nižu muzičku školu, jer sam svirala klavir i egzaltirano „skidala melodije po sluhu”… Biologija je bila moja najveća ljubav, išla sam na takmičenja, osvajala nagrade, ali je slikarstvo u posljednjem trenu dobilo prednost. S druge strane, dobro je što se neki talenti nisu razvili.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- Nepovjerljivost i povremeni cinizam.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Hrabrost da budu ono što jesu i smisao za humor.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- Više bih voljela da ja glumim neku raščupanu revolucionarku na konju.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Tanka, plava, ženstvena, s dražesnim osmijehom i još dražesnijim karakterom.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- E, ovo je ozbiljno - kasoronja iz Skadrskog jezera.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Nevidljivost. To je moć. Vi vidite sve, niko ne vidi vas.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- S Čarlsom Darvinom.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Šetam uz more kad god mogu, ako nema vjetra. Mrzim vjetar.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- Blek: „Everything's Coming Up Roses“.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- Film “Melanholija” Larsa fon Trira i knjiga „Svijet stvaranja: Istorija junaka mašte“ - Danijela Borstina.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- U Izrael, Siriju, Jordan, Keniju, Kostariku, Peru, Indiju...
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Autobus.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Sve - nikome.
Čemu se uvijek obradujete?
- Jednoj neobično inteligentnoj, pomalo bezobraznoj gospođici od šest godina – Anđeli. I suncu i moru.
Da li za nečim žalite?
- Ne. Kad me uhvati nostalgija za nekim vremenima, predjelima, ljudima... prizovem sjećanja i to je dovoljno. Sve je na svom mjestu.
Bez čega ne možete?
- Bez sunca, mora i turske kafe.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Juče sam se izvinjavala nekoliko puta, konobarici jednog beogradskog kafea, jer sam zaboravila da platim račun, a ona mi je držala govor petnaest minuta pred punom kafanom kao da razgovara sa poznatom gradskom lopužom... Bilo je zabavno.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Može li srebrna? Tražila bih jednu: da da zdravlje ljudima koje volim, a ostalo možemo sami.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Najteže mi je palo ponižavajuće čekanje po nekoliko dana, ponekad i deset sati dnevno, u kilometarskom redu ispred studentske prefekture u ulici Miolis u Parizu, radi dobijanja boravišne vize... I tako - pet godina. Taj odvratni prizor često sanjam.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Teško bih povjerovala u to i liječila bih se svim mogućim travama i sokovima iz prirode. A kad bih povjerovala, čekala bih taj dan gledajući u neku vodu - rijeku, more, jezero - vjerujući u život poslije smrti.
Kako biste voljeli da umrete?
- Iznenada, u 101. godini života, spokojna i pokretna, ispred stare kamene kuće na moru.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- „7“
Priredila: A. POPOVIĆ
