Svijet se pokreće novim oblicima vrijednosti, ne vrijednostima čovjeka, ljudske osobe, istine, već vrijednostima moći, rase, nacije, države, klase, kolektiva. Dehumanizacija je prodrla u sve pore čovjekovog stvaralaštva. Savremeni nacionalizam nosi u sebi crte bestijalne nečovječnosti. Na našim prostorima je, na neki način, bio i uzrok i posljedica krvavim ratnim dešavanjima, mada se produkuje iznova, sada već ne u formi otvorene borbe za teritorije, već za prevlast svoga naciona.
Patriotizam i nacionalizam: Orvel je pisao o suštinskoj distinkciji između patriotizma i nacionalizma. “Pod patriotizmom mislim na privrženost određenom mjestu i određenom načinu života za koje čovjek vjeruje da su najbolji na svijetu, ali kod njega ne postoji želja da ih nametne drugim ljudima. Patriotizam je po svojoj prirodi defanzivan, i vojno i kulturološki. Nacionalizam je, s druge strane, neodvojiv od želje za vlašću. Trajni cilj svakog nacionaliste je da osigura što više moći i prestiža, ne za sebe nego za naciju ili za neku drugu cjelinu koju je odabrao da bi u nju utopio sopstvenu individualnost.” Vrlo često se ova dva pojma miješaju iako su u suštini protivrječni.
U ratovima u bivšoj Jugoslaviji, očevidno je bilo da se pod maskom patriotizma najčešće sakrivala nacionalistička mržnja prema drugom, želja da se taj drugi pokori i ponizi, a vrlo često i fizički eliminiše. U tom smislu je zanimljivo da su se mnogi proglašavali patriotama iako su, u stvari, svoj navodni patriotizam ispoljavali ratujući na teritoriji druge države, osvajajući mjesta u kojima su živjeli pripadnici drugih naroda, vjeroispovjesti, odnosno mjesta koja se ne mogu dovesti ni u kakvu vezu sa sopstvenim patriotskim osjećanjem. I tu dolazimo do Orvelovog trajnog cilja svakog nacionaliste “da osigura što više moći i prestiža, ne za sebe nego za naciju”.
Rat je probudio drevne instinkte – rasne, nacionalne, instinkte vlasti nasilja, instinkte osvete. Bestijalizam našeg doba i ovih prostora izrod je rata, plod krvi rata, zatrovanost krvlju rata. Moral rata postao je i moral “mirnog” života, koji je u stvari produžetak rata. Mladost se više ne zanosi ni idejama liberalizma ni demokratije. Kao kukavičje jaje podmetnuta im je pripadnost naciji kao vrhunski kriterijum za formiranje ličnosti, socijalnog načina ispoljavanja i partikulacije svijesti. A nacionalista misli jedino, ili uglavnom, u terminima nametanja, nadmetanja i prevlasti svoje nacije. Ako u demokratiji postoji vječno načelo, onda ono, svakako, nije vezano sa veličanjem nacije, već sa idejom subjektivih prava ljudske posebnosti, sa slobodom duhovnoga života, slobodom savjesti, misli, riječi, stvaralaštva.
Jedno vrijeme se pitanje odgovornosti za izazivanje nacionalne mržnje, ratova i zločina kao obaveznog pratioca ratova na balkanskim prostorima, postavljalo kao način prevazilaženja dubokih ožiljaka i prvi korak ka podnošljivim odnosima među narodima u budućnosti.
Relativizovanje krivice: Međutim, odsustvo svijesti o sopstvenoj krivici, nalaženje opravdanja za svoje postupke i pored toga što se mnogo toga ne može opravdati, dovelo je do toga da se pitanje odgovornosti toliko relatizovalo da nema ni govora o nekakvim zacjeljenjima, prije se može govoriti o otvaranju novih rana. Pitanje krivice, više je od pitanja koje drugi postavljaju učesnicima rata, pitanje koje treba da postavljaju narodi sami sebi!
Karl Jaspers razlikuje četiri pojma krivice:
- Kriminalnu krivicu: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone.
- Političku krivicu: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje morate snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj ste sili podređen i čiji poredak omogućuje vaš opstanak (politička odgovornost).
- Moralnu krivicu: Za djela koja uvijek činite kao pojedinac, snosite moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno “naređenje je naređenje!”.
- Metafizičku krivicu: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebno za zločine koji su počinjeni u njegovom prisustvu ili s njegovim znanjem.
Vidljivost kriminalne krivice i moralne krivice, sa jedne strane, i političke i metafizičke krivice, sa druge strane, uvijek je na štetu ovih drugih. Konkretni zločini se nekako i dokazuju, objektivna odgovornost ostaje da visi u vazduhu, podupirana odbijanjem ili traženjem alibija u drugome. “Nacionalista ne samo da ne osuđuje zločine koje je počinila njegova strana, nego ima izvanrednu sposobnost da za njih čak ni ne čuje” (Orvel).
Vjerski motivisano nasilje: Svijest o nestanku humanizma i kriza ljudskosti podigla je cijenu vjere u Boga. I to je globalna stvar. U čovjeku je uništena slika i prilika Božja. Riječ Božja – jedina je veza između Boga i stvorenja, pa je čovjeku preostalo jedino slušati riječ Božju. Postavlja se pitanje kako je prenošena Božja riječ međusobno sukobljenim narodima i da li su u ime Božje ljudi podsticani na djela koja nijesu “bogougodna”? Jesu li pastiri, umjesto da prenose ljudima božju riječ “skidali mantije i davali ono što neko odavno zaslužuje” u iskrivljenoj svijesti i naopakoj Božjoj volji u njihovim glavama? Živimo u svijetu koji je sve češće definisan vjerski motivisanim političkim nasiljem, što treba analizirati i promisliti. Izgleda da smo nekako izašli iz doba za koje su nas uvjeravali da je sekularno, postreligiozno. Ova situacija može se smjestiti u okvir često fatalnog klupka politike i religije, đe je treći činilac nasilje. Izgleda da politika, religija i nasilje definišu sadašnjost, đe je vjerski opravdano nasilje sredstvo za ostvarenje političkog cilja. Može li čovjek da brani verziju sekularizma ili da tiho prihvati skliznuće u neku vrstu teizma?
U postsekularnom društvu, kome je, kaže Jirgen Habermas, svojstven opstanak religije, granica između države i crkve postaje nestabilna. Religiozni građani više se ne mogu zatvoriti u zabran privatnog; oni žele da se njihova vjera vidi i u političkoj javnosti. Žele da učestvuju u političkim odlukama upravo kao vjernici, a ne samo kao apstraktni građani. Oni bi da vrijednostima svoje vjere, kao i socijalnom statusu zajednica kojima pripadaju, pridaju što veći politički uticaj. Mišljenje koje se vodi idealom tolerancije pokazalo se predusretljivim prema toj ponovo probuđenoj političkoj ambiciji religije.
SPC preuzela ulogu koja crkvi ne pripada: No, koji to jezik govore pravoslavni monasi SPC u Crnoj Gori? Je li to zaista jezik religije? U kom pogledu je to njihov jezik, dakle „maternji jezik“ njihove vjerske zajednice i njenih originalnih pravoslavno-hrišćanskih predaja? Opravdavanje ratnih zločina i etničkih čišćenja prevedeno u tezu o zasluženoj božjoj kazni? Antimodernizam preveden u antikomunizam, to jest obrnuto – antikomunizam koji se ispoljava kao antimodernizam?
Politizacija religije prije svega pogađa samu religiju. Naučno je dokazano da klerikalizacija nanosi ogromne štete društvu, ali i samim crkvama, pretvara ih u instrument političke moći, saučesništva itd. SPC je poododavno sebi dala ulogu koja joj kao Crkvi nije i ne može biti svojstvena. Kada Crkva na planu evangelizacije zataji, a ide na klerikalizaciju društva, kao i kada raspiruje etnofiletizam (etnofiletizam je kada se svoja nacija stavlja na prvo mjesto a na drugo vjera, a po pravilu treba da bude obrnuto), i kada se susretnu etnofiletski nacionalizam sa političkim nacionalizmom, ona prestaje da bude Crkva i postaje dio političkog projekta.
Sabor pravoslavnih patrijarha je u Carigradu 1872. osudio i odbacio etnofiletizam kao jeres i grijeh. SPC je očigledno odavno zašla u jeres, nesposobna da kritički sagleda sebe u favorizovanju nacije čiji je dio, nesposobna da odustane od zloupotrebe vjere u nametanju nacionalnih projekata. Umjesto da se bavi zaštitom vjere, ona vjeru koristi u onemogućavanju vjerske emancipacije drugih, na taj način što koristi istorijsku poziciju, ostvarenu nasilni putem, kao politički skriven projekat ostvarivanja nacionalističkih ciljeva. Prebacujući politički projekat u sferu religioznosti, SPC ga time čini manje provokativnim za međunarodnu javnost, nespremnu da se miješa u osjetljiva pitanja vjere.
Bacanje rukavice državi Crnoj Gori: Činjenica da izostaju reakcije na sve agresivnije ponašanje SPC u Crnoj Gori, stavlja crnogorsku državu u vrlo delikatan položaj. Nakon hroničnih iskaza mržnje prema autentičnom crnogorstvu vladike MCP Amfilohija Radovića, osuđenih i jednom vrlo blagom sudskom presudom, na javnoj sceni se pojavio još jedan jurodiv mržnje, bacivši rukavicu čitavoj državi Crnoj Gori, odnosno jednom od njenih najvećih predstavnika. Na potezu je država.
G-dine Jovane Plamenac, ništa ne koristi duši ako tijelo obuče svetu odjeću, kao što činite Vi i mnogi sveštenici i duhovnici, niti ako je u crkvama, ako se bavi svetim stvarima, ako tjelesno moli, posti i hodočasti. Nešto sasvim drugo mora duši donijeti i darovati pravednost i slobodu. Jer sve te stvari i načine ponašanja, i sva ta djela, može po sebi imati i činiti i jedan zao čovjek, pretvorica i licemjer, čime vas ja smatram. Takvim ponašanjem ljudi i ne postaju ništa drugo osim sami pretvorice: „Dobra i pravedna djela nikoga ne čine dobrim i pravednim čovjekom, već dobar i pravedan čovjek čini dobra i pravedna djela.” „Zla djela ne čine nikoga zlim čovjekom, već zao čovjek čini zla djela.” Tako i Hrist kaže u Mateju 7,18: “Ne može drvo dobro rodova zlih rađati, ni drvo zlo rodova dobrih rađati.” “Ili usadite drvo dobro, i rod njegov biće dobar; ili usadite drvo zlo, i rod njegov zao biće; jer se po rodu drvo poznaje.” (Matej 12,33).
„Ako se sam bog može simulirali, šta znači svesti ga na znake koji o njemu svjedoče? Onda cio sistem gubi svaku težinu, i sam je još samo jedan džinovski simulakrum – ne nestvaran, nego oponašajući, to jest, privid koji se nikad više ne razmjenjuje za stvarno, nego se mijenja u sebi samom, u jednom neprekidnom kruženju čija referencija i obim niđe ne postoje”(Žan Bodrijar).
Postsekularna vjera: U postsekularnom društvu čovjek danas više ni ne mora vjerovati u boga da bi bio religiozan i pripadao vjerskoj zajednici. Kazati u nekakvoj anketi da se ne veruje u boga moglo bi sljedstveno tome zazvučati kao da se dovodi u pitanje sopstvena pripadnost narodu. Postsekularna vjera svima želi dobrodošlicu, pa i onima koji ne vjeruju u boga, naravno, dokle god se deklarišu kao pripadnici date vjerske zajednice shvaćene kao kulturne zajednice. Toliko o transcendentnoj vrijednosti religiozne vjere danas.
Bog je preživio ateizam tako što je postao inkarnacija onog antagonizma oko koga se društvo konstituisalo kao društvo. To mu je omogućilo reinkarnaciju koju danas doživljava, a ne, recimo, transcendentalni karakter njegove biti. Drugim riječima, religija za svoj opstanak treba da zahvali samo i isključivo svom političkom značaju.
Prevedeno u ravni crnogorske zbilje, SPC je u najvećoj mjeri zajednički imenitelj određenog političkog projekta, oko koga se okupljaju pripadnici te vjerske zajednice više kao dio jedne nacionalne zajednice nego li što je to lično zadovoljenje transcedentalnog.
Postoji jedna anegdota čija se radnja dešava u Irskoj. Naoružan čovjek je iskočio iz uličice, uperio oružje u prolaznika, pitajući ga što je: protestant ili katolik? Čovjek odgovara – ateist. Čiji? Protestantski ili katolički? - upita ga naoružani prepadač. Neka slična analogija mogla bi se primjeniti i na suštinu pripadnosti određenim vjerskim zajednicama u Crnoj Gori! Najmanje je tu vjere, a najviše pripadnosti!
Nasilje nije jedna stvar. Nasilje se ne može svesti na jedan čin. Nasilje je uvjek neki niz. Nasilje je pojava koja ima svoju istoriju. Nasilje je uvijek odnos nasilja i protivnasilja.
Zato, pope, zadržite svoju mantiju, bolje je kad ste skriveni ispod nje. Vaše razgolićivanje je prizor koji niko normalan ne želi da vidi!
Slobodan Jovanović
Beograd
