Budućnost je sinoć pokazala kako smo kadri i da postavljamo evropske standarde, a ne samo da ih prepisujemo i učimo napamet. To što su sinoć uradile naše rukometašice, moglo bi da bude podsticaj crnogorskoj političkoj eliti za korjenito preispitivanje ne samo modela priključenja EU, nego i filozofije stvaranja srećnog društva. Ako te platforme ima i ako nam je to, uopšte, cilj?
Crnogorskom mentalitetu ne pašu monotone, neinventivne aktivnosti, lišene takmičarskog naboja i heroizma, poput proizvodnje aluminijuma ili čelika, pogotovo ne angažman u sektoru usluga, protiv kojeg vrišti svaki montenegrinski ratnički gen. Zato nas igra, kao viši oblik duhovne aktivnosti, inspiriše, a zanos nadmetanja izvlači najbolje iz nas!
Njegovo veličanstvo sport opet je sinoć povratio posrnulo samopouzdanje i zgaženo samopoštovanje nacije. Pokazalo se da i periferija Evrope može biti rodno mjesto savršenog proizvoda, globalno konkurentnog, iako sa tek ponekim uvoznim elementom.
Uostalom, na našem softveru, Bojani i Maji, savršeno su funkcionaisali danski hardveri više od pola decenije. Bilo je tako logično, tako neizbježno i tako pravedno da se, prije povlačenja iz proizvodnje trofeja, oduže i firmi u kojoj su stvorene.
I uradile su to! Taman onako kako se bajke i završavaju. S tim da je sinoćnju pisao Alfred Hičkok, a onda posljednju stranicu ostavio Hansu Kristijanu Andersenu. Koji se potrudio da njegovi zemljaci, sudije, ne ostave stvar na nivou visokobudžetnog trilera bez happy and-a.
Dakako da Bojanina genijalnost i Majina postojanost ne bi dosegle cilj bez savršenstva ostalih karika. I uslova bez kojeg se do vrha ne može – da nijedna nije nedostajala. Od Klare Voltering na golu, preko Ane Đokić na crti, Kaće Bulatović na beku i čudesne Radmile Miljanić na krilu, do svih ostalih.
Budućnost je decenijama, od odlaska Vinka Kandije, tragala za pravim trenerom. Dok ga je tražila u Koreji, Rusiji, Mađarskoj, ex Yu državama, on je porastao u njenom dvorištu. Dragan Adžić je strpljivo čekao, odlučno ščepao I maestralno iskoristio šansu. Sada više nije bitno da li mu je Predrag Bošković dao priliku frustriran promašajima sa Tiseljem, Žigom I ostalima ili je shvatio da je Adžić dosegao onaj potencijal koji je u njemu vidio Rade Đurđić, kada ga je davno, davno doveo u klub. Bitno je da je ključni čovjek kluba smogao hrabrosti da stavi tačku na uvoznu pamet i proba sa domaćom. A najbitnije je za budćnost (Budućnost), da Adžić razumije pravilo vrhunskog sporta – traješ dok imaš rezultate, a imaš ih dok si posvećen usavršavnju i radu. I, dok te prati makar malo sreća.
Sinoć, međutim, Budućnost ništa nije dobila na sreću. Onaj pehar, bezmalo veličine Maje Savić, zaslužen je do posljednjeg grama – igrom, taktikom, ponašanjem, fanatičnim navijanjem, organizacijom i veličinom kluba. Dugo predugo se čekalo da se sve poklopi, ali – isplatilo se.
Biti prvak Evrope iz države crnogorskih gabarita je – čudo! Za prethodnike rukometašica Budućnosti na evropskom tronu, karatiste i vaterpoliste, trenutak slave bio je i početak slobodnog pada. Za Predraga Boškovića i ostale u klubu, zlehuda sudbina Primorca morala bi da bude naravoučenije o brzom zaboravu, kad već država nije umjela da od Kotorana stvori simbol održivog uspjeha.
Darko Šuković
