Ne osporavajući nijednu rezoluciju, kada je u pitanju prošlost sa naših prostora, a nažalost toga je i previše, osvrnuću se na politikantstvo i politizaciju rezolucija od strane naših političara.
Poražavajuća su mišljenja takozvanih naših političara, jer oni nijesu naši, već svoji, tako da se sa izbornih pozicija uglavnom bave onim za što su (ne)kvalifikovani ili (ne)obrazovani, umjesto pitanjima od važnosti za svoje birače ili u cjelosti stanovnike svoje zemlje.
Za trenutak ću se vratiti na rezolucije koje se donose za učinjene zločine nad čovječanstvom ili nad bilo kojim nedužnim bićem. Pitam se: zar imamo pravo mi, koji smo posmatrali zločine sa sigurnih mjesta svojeg prebivališta, da dajemo primjedbe ili osuđujemo rezolucije.
Rezolucije su pravo nevinih žrtava, njihovih najbližih i onih koji su svjedoci onog najgoreg što čovjek čovjeku može biti. To je pravo majki nevine djece istrgnute iz njihovog naručja, pravo žene čija je ljubav nestala zauvijek iz njenog zagrljaja, pravo roditelja za naneseni vječiti bol, pravo najstarijih za gubitkom svojih najmlađih, pravo za istinom da se njihova patnja nikada ne zaboravi i pravo da oni, koji se bave politikom, zauvijek zamuknu.
Neprihvatanje zločina, pa kako se god on zvao, njegovo je veličanje i isticanje onih koji su u ime svojeg naroda, a ne za svoj narod, počinili zločine je isto što i biti saučesnik takvih dešavanja.
Zato političari iz ovih krajeva treba da prestanu sa retorikom i ostave majkama i najbližima onih prerano ugašenih života da odlučuju o rezolucijama. I samo je njihovo pravo da te iste rezolucije nazivaju imenima za koje one/oni smatraju da umanjuju njihovu vječitu i nezaboravnu bol, tugu i patnju.
Političare, koji smatraju sebe za svemoguće i svepitajuće, napominjem da se u rezolucijima ne treba baviti samo prošlošću, jer, ako tako nastave, trebaće im još najmanje desetak mandata, da donesu sve rezolucije za zločine na ovim prostorima.
Rezolucija se može donositi i za prevazilaženje nesporazuma, za prevazilaženje razlika, za savladavanje međunarodnih sporova, može biti rezolucija za mir, za prosperitet države od koje uzimate prihode za izdržavanje porodice, zatim za bolju budućnost djece i unučadi.
No, nažalost, političari sa ovih prostora niti imaju znanja, a ni hrabrosti da se uhvate u koštac sa današnjim društvenim problemima pa im je prošlost izvanredan izgovor za uzimanje prihoda od onih koji potpadaju pod njihove jeftine manipulacije i vječite prodaje magle uz dobru cijenu i veliki PDV.
Pitam predsjednika skupštinske većine - kako bi bilo da inicira donošenje rezolucije za smanjenje stradanja na crnogorskim drumovima? Gdje svakim danom mladost Crne Gore, bez
obzira na nacionalnost ili zastavu, himnu ili jezik, gubi živote nekad svojom, a uglavnom tuđom nebrigom.
Mogla bi se pokrenuti rezolucija za bolju i bržu medicinsku pomoć, gdje bi učesnici u saobraćajnim nezgodama imali veću mogućnost da prežive, a mnogi bolesnici bi manje čekali da obave specijalističke preglede ili snimanja.
Potrebna je, recimo, rezolucija za bolje obrazovanje koja bi pomogla da se sva djeca bolje pripreme za život i bolje shvate opasnost zbog vožnje pod dejstvom alkohola ili droge.
Pa rezolucija za bolje srednjoškolsko i visoko obrazovanje, stipendiranje studenata, stvaranje kadrova za prosperitet države i društva.
Zatim rezolucije o zaštiti okoline, boljem gazdovanju šumama, vodosnabdijevanju, boljoj poljoprivredi i privredi.
Treba nam i rezolucija gdje bi se zaustavilo divljanje navijača na sportskim takmičenjima, rezolucija za kulturna dešavanja, za zaštitu spomenika kulture, istorijskih znamenitosti, tradicionalnog načina življenja i međunacionalnog sklada…
Ne razumijem predsjednika Skupštine, kao ni sve one koji sjede u klupama crnogorskog parlamenta, a uzimaju plate iz fondova punjenim porezima svih građana, uz obezbjeđenje crnogorske policije, njegom medicinskog osoblja, koji iznose pri putovanjima crnogorski pasoš, a koriste svaku priliku da sve to omalovažavaju.
Mislim da bi se mogla donijeti i rezolucija o ljudima nedostojnim funkcije na koju su birani, da se takvom rezolucijom donese odluka zabrane obavljanja bilo koje izborne funkcije koja je protiv opstanka sopstvene države.
Crna Gore je predivna zemlja, prebivalište predivnog naroda, pravi domaćin mnogim svjetskim putnicima, koji uvijek pohvalno govore o njoj. Koliko sam se samo naslušao priča mojih kolega na poslu, koji me neprestano pitaju zbog čega sam, pored tako divne rodne zemlje, ovdje, u Njujorku.
Moj odgovor za njih i za mene oduvijek je bio: zato što Crna Gora nikad nije imala rezoluciju o svojoj zaštiti, zaštiti njenih stanovnika, zaštiti od politike i nedostojnih političara.
