Svi su tada rado dolazili, iz svih krajeva naše rodoljubive Jugoslavije, da bodre jugoslovensko rodoljublje koje se odvijalo kod nas na simpozijumu. Plaćana je dvije godine uzastopno, ta YU ljubav, od strane Socijalističke Republike Crne Gore, da se u njoj provjeri. Izašle su dvije knjige za dvije godine, za svaku po jedna, za treću ni jedna... Rodoljublja više nije bilo ni na trafikama, jer su se tamo prodavale knjige o njemu. Izumiralo je naočigled svih, a neđe i uz pomoć plaćenih rodoljuba, iako je planirano da se rodoljubivi simpozijum nastavi. Treće okupljanje se nije desilo... rodoljubivu zemlju je udesio nacionalizam svih republika i pokrajina.
Blizu četiri decenije ta mi se knjiga o rodoljubivom hodočašću u Vasojeviće vrzmala po kućnoj biblioteci i stalno sam je premještao na visočije police đe su potisnute pročitane ili nedočitane. Nije sramota odbaciti slabu knjigu, ali ova nije bila loša nego je loše prošla, pa sam je zaturio da mi ne izlazi na oči. No, neka stoji. Ustajala od nečitanja, nije zasluživala pažnju. Bila je i naslovom prevaziđena: ,,Jugoslovensko rodoljublje danas“. Solidno je bila uređena i socijalistički skromno opremljena.
Zašto je nijesam čitao? Pa iz prostog razloga što sam prisustvovao njenom stvaranju. Izvještavao sam tada sa Jasikovca, sa simpozijuma o Jugoslovenskom rodoljublju 1984. i 1985. u organizaciji SO Ivangrad i Udruženja književnika Crne Gore, Titograd. Odavno, oba ova grada, organizator i domaćin, se ne zovu po narodnim herojima antifašizma, već po tradiciji, u kojoj je bilo i ostalo fašizma u raznim derivatima partija.
Kad sam potisnutu knjigu ipak otvorio, otkrio sam da sam je, ne samo pratio u procesu stvaranja, već i čitao, o čemu svjedoče markirani redovi. Neki od tih rodoljuba, svega neku godinu kasnije, će se tihom oksidacijom izroditi u rodoljupce, a patriotizam u nacionalizam. Među izrodima najviše je bilo Crnogoraca, koji nijesu postali crnogorski nacionalisti, već tuđi. Svi su pristali uz srpski nacional-apsolutizam Slobodana Miloševića. Samo tri godine kasnije taj srboljubivi Crnogorac će, vrlo konkretno, evocirati Hitlerov naum stvaranja velike Njemačke 1938. stvarajući veliku Srbiju 1988. Ali taj 50-godišnji jubilej još nije prepoznat u istoriji, niti 1991. kao rat protiv Antifašizma u odnosu na 1941. kada je počeo rat protiv fašizma.
Na pomenutom simpozijumu dotakli su se i albanskog separatizma, koji je pod simbolima i parolama Jugoslavije urušavao njene temelje. Važno je bilo imati krivca da bi se iz Beograda krenulo u svim pravcima na razvaljivanje zemlje.
Te 1985. inspirisan rodoljubeljem napisao sam 'Šoka', monosatiru, koju niko nije htio da igra. Nuđena je po najnižoj cijeni, zvijezdama ondašnjih yu teatara, ali se niko nije usudio. Onda sam se, tako osamljen, usudio da lično izađem na scenu. Problem je bio u tekstu! Moj Šok (drug) je bio patriota prvoga reda kakvi su bili srpsko-crnogorski izdajnici, izreda. Premijera predstave je odigrana naredne 1986. a jedna od prvih repriza izvedena je u Ivangradu. U prvom redu je bio jedan prvoborac-bezbjednjak visokog ranga iz tog kraja i čudio se kako to govorim o raspadu zemlje na javnoj sceni. U tome je bio problem i ostao do danas. Ne može se reći ništa ni iz dobre namjere, ali se može raditi svašta iz najgore. Po istom receptu i danas su Crnogorci tuđe patriote i jednako kao ondašnji rodoljupci, ispod svojih simbola ruše svoju zemlju. Tadašnja vlast im nije govorila ništa, a kad je propala, izgovorila se izdajom. Sadašnja ovjerava sve na najgori način i sa najviših mjesta.
Crna Gora je jedina zemlja koja nema, izuzev himne, patriotskih pjesama a o rodoljublju ni govora nema izvan Gorskog vijenca. Stranac I. Mažuranić je ispjevao najrodoljubiviju pjesmu ikad napisanu o Crnoj Gori... ,,Djedi vaši rodiše se tudjer,/oci vaši rodiše se tudjer,/ i vi sami rodiste se tudjer,/za vas ljepše na svjetu ne ima.“ U stvari i to je njegoševska oda rodoljublju. Taj veličanstveni sveštenik koji zavjerenike sokoli na odbranu slobode je Vladika Rade, spiritus movens zavjere protiv izvanjeg terora. No, ni to se ne tumači danas nikome jer bi i sam Mažuranić mogao biti proglašen ustaškim bojovnikom... a boj se ovđe bije za slobodu Srbije. Uostalom, ubili su i Ivana Gorana Kovačića koji je ispjevao najodaniju poemu u njihovu odbranu... kao što su ubili Crnogorce zbog Mojkovca. Kad je na 100-godišnjicu Mojkovačke bitke, Srbija kao domaćin na svom terenu igrala neku sportsku utakmicu sa Crnom Gorom, urlali su na Crnogorce bez granica, pa sam pokušao da ih ograničim komplimentom: ,,Da nije bilo Crnogorac na Mojkovac vi biste danas igrali na moj k****!“
Zapad još smišlja kako da Srbiju s Crnom Gorom uvuče u EU. A u EU, šta vam sve pada na pamet... a još nije iščezla iz sjećanja srpska parola: ,,Bolje mek-k**** nego Mek-donalds!“ Srpski udarni patriotizam i danas počiva na Đuri Jakšiću koji je još u 19. vijeku otpjevao Jevropi: ,,Tebi da pevam, tebi tiranko...“ Tako nešto nikad nije ispevao za Tursku imperiju, pod kojom su bili pet vjekova a pod Evropom ni dana. A i kako da udari na Tursku, kad im i danas vijori slobodom trobojka, koju su dobili od Turci... a koju bi da nametnu Crnoj Gori. Nju su im Osmanlije udesile u paketu sa ,,turskim ustavom“. Taj paket im je kao simbol došao od Stambola. Tačno im ga ugur'o kad im se rodio Đuro. A kad je Evropa prihvatila Srbiju na Berlinskom kongresu, Đuro je umro dva mjeseca kasnije. Nije moga živ u Evropu a potomci mu ni danas.
Na kraju ostaje da se zapitate otkud Crnogorcima u pamet da traže slobodu tamo đe je najduže stolovala robija. Možda je zbilja odgovor u nedostatku rodoljubivih pjesama. Jedina, koju najviše citiraju je poema pjesnika Ratka Vujoševića ,,Au revoir (orevuar) Montenegro“ - Doviđenja Crna Goro! Dakle, Crnogorac svojoj zemlji ne ide u zagrljaj no u oproštaj. Pjesma je inače antologijska i po svemu istinska: ,,Šta zna sem da gine Crna Gora mala.“ Ovo je samo jedan pjesnikov stih a da vidite šta kaže jedna strofa:
,,Montenegro, tvoj niko nije umro ka' čovjek,
Niti imao spokoja duševna,
Montenegro, i bog nek je proklet,
Još mi igra nož u vrhu zjena.
Montenegro, tvoj niko nije ni živio ka' čovjek.“
