Nakon sinoć održanog koncerta u CNP, gdje je nastupio u pratnji Crnogorskog simfonijskog orkestra kojim je dirigovao njegov otac Igor Simović, koncertmajstor Londonskog simfonijskog orkestra, iza koga su brojni nastupi širom svijeta, kaže da i dalje osjeća nemir kada nastupa kod kuće.
- Nije mi svejedno da sviram u Podgorici. Opet sam imao veliku tremu. Nigdje drugo je nemam, jer su mi nastupi postali neka vrsta rutine. Naravno uvijek izbjegavam da to bude potpuna rutina, već mi je draže da postoji neka pozitivna trema. Ali, u Podgorici, pa i u Beogradu, uvijek imam tremu, jer su tu ljudi koje znam. Tu sam porastao, tako da nastup predstavlja posebno zadovoljstvo, ali podrazumijeva i poseban odnos – kaže Roman Simović, koji je nakon 20 godina ponovo nastupao sam sa svojim ocem.
Tri Simovića na sceni: Zbog toga je i koncert u Podgorici za njega bio poseban. A bio je poseban i za publiku koja odavno nije čula tako maestralno izveden Bramsov Koncert za violinu i orkestar u D duru, jedno od najzahtjevnijih djela napisanih za taj instrument. Da je sve odlično funkcionisalo, potvrđuje i ovaj vrsni solista, koga smo mogli da čujemo i na festivalu A tempo u aprilu, sa njegovim kvartetom „Rubicon“.
- Kao što sam rekao i prije, svaki put kad dođem orkestar sve bolje zvuče. Znam da je jako teško u ovakvoj sredini da se sve to napravi, da se okupe pravi ljudi. Još uvijek fale djelovi, još uvijek je tu ispomoć iz Beograda, ali se ulažu napori da se to sve poboljša. I sve ide u dobrom pravcu. Zaista, na ovom što sam večeras čuo mogu da pozavide mnogi orkestri u regionu – dodaje on.
Ipak, s žaljenjem konstatuje da kvalitet ne dođe uvijek do izražaja, jer ni njegov otac Igor, za koga kaže da je izuzetan dirigent, nema priliku da radi u svom gradu. Zato se nada da će se njih dvojica uskoro ponovo naći zajedno na sceni, kao i sa bratom Markom, koji je član CSO.
- Koliko je nas Simovića bilo na sceni, shvatio sam tek večeras. Zato je sve to jedan poseban osjećaj za mene i drago mi je što se to konačno desilo.
Sa LSO po cijelom svijetu: Već danas, Roman je u Londonu, gdje se sa orkestrom priprema sjutrašnji koncert sa violinistom Maksimom Vengorovim. Svoj životni tempo zove „ludnicom“, a radno mjesto koncermajstora u LSO – posebnim. Više od 100 godina tradicije i najbolji svjetski dirigenti, savršena organizacija i temeljne pripreme za sve što se dešava na i van scene, samo su neki od detalja koji karakterišu Londonski simfonijski orkestar.
- Godišnje imamo oko 200 koncerata. Puno se radi, puno se putuje. Svirka je uvijek nevjerovatna. LSO je svirao sve – od klasika, do muzike za filmove „Ratovi zvijezda“ i „Hari Poter“. Orkestar je izuzetno popularan i sale su uvijek pune, bez obzira koliko je velika. Stvarno je čast svirati u takvom orkestru.
Šef-dirigent je Valerij Gergijev, direktor čuvenog Marinskog teatra u Sankt Petersburgu i Simović ističe da ima veliku sreću što sarađuje sa čovjekom velike energije, koji je ujedno izuzetan muzičar.
- Pored njega, diriguju i mnogi drugi veliki muzičari, od kojih takođe učim i zahvaljujući kojima i sam napredujem kao muzičar. Uz to, moje obaveze u orkestru će se sa sadašnjih 50 odsto smanjiti na nekih 35 odsto, što je odlično. I to mi daje prostora da imam neke veoma dobre solističke koncerte. Takav će biti naredne godine upravo sa Gergijevim i Marinskim teatrom u Sankt Petersburgu. Stižem i da sviram kamernu muziku sa svojim kvartetom „Rubicon“. Na sve strane sam pomalo razbacan...
- E, sad, da li ću nešto mijenjati u svom životu, to se nikad ne zna, pošto uvijek imam neke ideje koje želim da ostvarim. Ali je Lodon dovoljno velik i čovjek tu uvijek može da nađe nešto da radi. Mada ga često ni ne vidim koliko radim...Simović smatra neizmjernim iskustvo stečeno u LSO, jer, kaže, da to ne može naučiti samo svirajući violinu. A njegov ugovor je „na mnogo, mnogo godina“.
Sa Trpčeskim u aprilu?: Naš proslavljeni violinista potvrđuje da je blizu dogovora sa makedonskim pijanistom Simonom Trpčeskim za zajednički koncert.
- Sigurno će se to desiti, ali još radimo na tome. I on je veoma zauzet, jer često nastupa, svira sa najvećim svjetskim orkestrima. Mi smo se odmah „pronašli“ kad smo nastupali u Londonu. Svirali smo i bis zajedno, „Skopsko oro“ i time potpuno šokirali englesku publiku, nisu mogli da vjeruju šta su čuli... Nadam se da će taj zajednički recital biti u Podgorici i mislim da bi trebao da bude krajem aprila.
Na kraju, kad se osvrne na sve što je do sada prošao, i pored brojnih putovanja, života u Londonu, Crna Gora mu je uvijek na prvom mjestu.
- To je uvijek moja domovina. Ja imam jedini taj pasoš i s njim putujem i u krajeve svijeta gdje nikada nisu vidjeli takav pasoš, niti znaju gdje se zemlja nalazi niti mogu da vjeruju. Još kad im kažem da sam muzičar, onda im tek ništa nije jasno: kako Crnogorac, pa u londonskom orkestru na drugom kraju svijeta... A mnogo mi nedostaje društvo, moja porodica. I najviše bih volio da živim u Crnoj Gori, ali ovdje je malo tijesno i još uvijek kasnimo za svijetom. Prosto, tijesno je ovdje svakom mladom umjetniku koji želi nešto da napravi. Ali, obožavam Crnu Goru i svaki put kad dođem ostao bih barem još sedam dana duže nego što mogu – kaže Simović.
K.J.
Foto: Duško Miljanić
