Ugraviran vilin konjic završni je detalj na rukotvorinama koje ,,polete, zaplivaju ili progmižu“ iz Knap studija Podgoričanina Nikole Mirića, atipičnog umjetnika, koji je stolarski dar spojio sa ljubavlju prema prirodi i živom svijetu.
Njegove figure, nastale kao rezultat proučavanja i posmatranja ptica, riba ili insekata, probudiće emociju i kod onih koji inače ne primjećuju faunu i pomoći im da postanu svjesni koliko je biodiverzitet važan, jer nijesmo sami sebi dovoljni na ovoj planeti.
Put stvaranja
Iako Nikoline ptice i životinje odišu jednostavnošću, do konačne izvedbe je bio dug put. Nerijetko su finalne verzije plod tek „paljenja lampice“ u sitnu ponoćnu uru, kada se rješenja za obradu materijala i dizajn ukažu poput proviđenja, do tada prikrivena u patini kamena ili godovima drveta.
- Sa prirodom sam znatiželjno povezan. U materijalu i formama tražim detalje i sitne smjernice. Često uzmem nož, đeljem i tako tražim... Ne gledam na to kao drugi ljudi, ali me raduje kad i ostali prepoznaju emociju, uhvaćen pokret i siluetu, naznaku čaplje, koja skenira plićak, vodomara, koji pikira sitnu ribu, i pelikana što se bijeli u daljini – priča autor za Pobjedu.
Posjetili smo ga u Berima, gdje životni i radni prostor dijeli sa svojim rukotvorinama. Ima tu tipskih proizvoda koje je modelovao nakon silnog traganja, prepravki, a nerijetko i sasvim vraćajući se na početak misaonog i kreativnog procesa.
Prepoznatljive su njegove sove, sjenice, slavuji, fantastični carići, kojima je posebno fasciniran. Od tih figura, koje opet ne nastaju iz kalupa, već svaka ima makar sitnu osobenost, živi - a one mu, ujedno, daju komociju da stvara i neke unikatne (žive) stvari i neponovljiva djela.
Poput neuhvatljive vidre, koja sa kamena klizi u vir, divokoze, vakumirane za planinske grede, ili goleme kirnje, vrste ribe koja je simbol projekta koji je promovisao značaj uspostavljanja zaštićenog morskog područja na moru - Katič, kod Petrovca.
Unikatni rad, koji će predstavljati ugroženu i prorijeđenu kirnju, osmislio je i stvorio po narudžbi Crnogorskog društva ekologa, ali na svoj način, od žice, u punoj veličini odrasle ribe kakvih je sve manje zbog pritiska i nekontrolisanog izlova. Nikola je postigao da u isti mah osjećate divljenje prema tom morskom predatoru i spoznajete opasnost koja joj prijeti od čovjeka.
Nasljeđe i kreacija
Nikolino djetinjstvo obilježile su, kako kaže, i emisije o prirodi. Ali i pamćenje koje seže do starih radionica i alata. Đedovi – s obje strane, očeve i majčine - bili su vični majstorluku: jedan je za svoje potrebe radio sve stolarske poslove, znao da napravi držalo, nasadi motiku, dok je drugi imao oružarsku radionicu, opravljao i dorađivao predmete koji su nevjerovatna i kompleksna fuzija drveta i metala.
Naš sagovornik nije imao afinitet prema lovu ili oružju, sem da okom lovi detalje. U tome mu je, ipak, pomogao ribolov, koji mu je pasija, jer je često, čekajući da zaigra plovak i trgne riba, posmatrao ptice, insekte i hvatao razlike između, na primjer, voden cvijeta i vilin konjica, upoznavao šare na barskim zmijama ili boje „dresova“ skadarske žabe...
Prije nego je odlučio da se posveti izradi figura, godinama je radio kao stolar. I do toga ga je vodio zanimljiv put: završio je ekonomsku školu, upisao Pravni fakultet jer, igrom porodičnih prilika nije, nakon završene srednje škole, otišao na likovnu akademiju. Onda se okrenuo stolarskom zanatu, u saradnji sa drugima i samostalno u okviru radionice Knap studio. Dok jednog dana nije podvukao crtu i odlučio da je plakar napravljen po narudžbi bila posljednja stvar te vrste koju je uradio za tržište.
- Okrenuo sam list. Cilj mi je da neformalni brend, koji je zaživio prethodnih godina, pretvorim u istinski studio i posao. I da na drugi nivo podignem ono što sam do sada postavio zahvaljujući, između ostalih, i nevladinim organizacijama, poput Centra za zaštitu i proučavanje ptica, kojima su u borbi za taj svijet trebale i figure ili simbolični pokloni koji spajaju prirodu i čovjeka. Ideja je da živim od ptičica, dovoljno za skroman život, a da imam vremena za istraživanje i nove ideje – kaže Nikola.
Bilo je tu i funkcionalnih primjera i projekata, poput pravljenja bjelobradih čigri od drveta koje su uđenute u postament od moračkog kamena da bi stabilno stajale na rampama za gniježđenje i tako privukle tu vrstu ptica na pogodno i sigurno tlo. Kreirao je i djetliće, čiju je pojavu spajao, odnosno laminirao od raznih komada drveta.
Tokom nekoliko godina posvećeno je stvarao razne modele koji bi, nakon što je fotografije dijelio na Instagramu, ubrzo prirasli za srce svima koji traže autentičan poklon koji će da obraduje, edukuje i poveže sa podnebljem.
Ambijent
Kao što je Nikola povezan sa prostorom u kojem stanuje i okolnim livadama i šumarkom u Berima, tako su i ptice tu na svome. Njihovi susreti su svakodnevni, a neke je, vremenom, naučio i da ,,isprovocira“.
Pa je, na primjer, u dvorištu kuće u kojoj stanuje postavio stari tanjir od satelitske antene i okrenuo ga tako da se u njega skuplja voda. Prekriven je mušemom, koju drži par oblutaka, što je postao improvizovani bazen za umivanje ptica. To mu daje šansu da ih posmatra iz fotelje na terasi.
- Kada se umirite i dovoljno čekate, eto njih pred sumrak kad sve utihne. Naviknu se na moju pojavu i dozvoljavaju da ih proučavam – kaže Nikola.
Na sličan način je „stvorio“ cariće.
Komšija je bio posložio pritke od paradajza na gomilu uz ogradu. Onda su tu gomilu oživjele neuhvatljive siluete.
- Dvogled mi je trebao da shvatim da su to carići, ptičice koje ne teže ni sedam grama a staju na dlan – dočarava Nikola taj susret.
Prema njegovim riječima - kada nešto tražite bitan je fokus. Pa ako ste preokupirani potragom za grabljivicama one će se pojaviti i primijetićete ih u prostoru. Istovremeno, sa promjenom fokusa shvatite da ste do tada bili slijepi za neke druge oblike života.
- Znao sam, vrlo često, da u odlomljenim oblucima na Morači tražim lik majmuna. Toliko sam bio fasciniran tom potragom da su mi možda promicali oni pogodni za ribu ili tijela bizona, i obrnuto – kaže on.
„Tatanka“ i reciklaža
Upravo su bizoni od kamenja sinonim za „tatanku“ iz legendi. Bjelasaju se njihova tijela, nazire energija a govozdeni rogovi, koji vire iz nemira kamena, nepogrešivo asociraju na tu indijansku legendu obrađenu i u kinematografiji.
Nikoline figure nerijetko nastaju i reciklažom starih predmeta, poput pretvaranja dotrajalog i odbačenog „ajkos“ aparata u skakavca ili polomljenog kišobrana u gracioznog vilinog konjica.
Sa druge strane, parče drveta, oblikovano vodom, kamen, čije tijelo su vajale bujice a polirao ih pijesak na virovima Cijevne ili Morače, znaju da budu postamenti za Nikolin i ptičji svijet .
Jednako kao i parče žice, stari zvučnik ili usahli cvijet koji njegove sjenice, slavuje, cariće ili kolibrije smještaju u urbani prostor i vrijeme dajući im neki „džez“ prizvuk i ton.
U tom ambijentu vrijedno nastavlja da intuicijom i “pod ruku” traži forme i uglove koji prijaju oku, a ne prkose prirodi.
